Da li je ovo najveća politička greška Selima Bešlagića?

Potkraj 1998. godine u Narodnim novinama koje je izdavao fotoreporter Ahmet Bajrić – Blicko na naslovnoj strani je osvanula vijest o “ujedinjenju ljevice”. Ujedinili su se Socijaldemokrati BiH, čiji je lider bio Selim Bešlagić, i SDP na čelu sa Zlatkom Lagumdžijom.

Na historijskoj fotografiji između Selima i Zlatka je Bogić Bogićević. Socijaldemokrati BiH su sljedbenik Saveza reformskih snaga koji je osnovao Ante Marković prije velikosrpskih agresija u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Upravo je Selim Bešlagić, kao reformista, na prvim višestranačkim izborima u BiH pobijedio u utrci za gradonačelnika. Pobijedit će još dva puta, a onda će Općinsko vijeće, nakon što Bešlagić bude imenovan za guvernera Tuzlanskog kantona, 2003. godine za načelnika Tuzle imenovati Jasmina Imamovića.

Nedavno sam imao priliku da Bešlagiću postavim pitanje koje spremam duži vremenski period. Pitao sam ga da li je napravio grešku što je potpisao ujedinjenje sa SDP-om. Kratko mi je odgovorio da to ne smatra greškom jer politička partija u BiH ima šansu/e samo ako joj je sjedište u Sarajevu.

O nastavku našeg razgovora neću, a i nemam pravo javno ga prepričavati.

Moje je stajalište da je Selim Bešlagić te 1998. godine, gledano sa ove distance, napravio grešku, a poslije 1998. godine fatalalne greške po BiH je pravio Zlatko Lagumdžija, koji je kod građana “ubio” svaku alternativu nacionalnim strankama.

Zašto je napravio grešku? Tuzla je poslije rata bila najpotentniji grad u BiH sa gotovo očuvanom industrijom. Radili su, bome, Termoelektrana, rudnici, Dita, Polihem, Guming, Tuzko, Aida… To je samo u Tuzli. Tuzla je imala i ima hipoteku da je možda jedini grad u kojem nisu činjeni zločini nad civilnim stanovništvom.

Preciznije ratna vlast u Tuzli nema se čega sramiti. Upravo takva Tuzla, industrijski potentna, mogla je trokutu Sarajevo – Mostar – Banja Luka biti dominanatn faktor koji bi prepoznali stranci.

Na žalost Selim Bešlagić je vjerovao u ideju “ujedinjenja ljevice” i časne namjere Zlatka Lagumdžije. Zna i on da je prevaren kao i hiljade časnih Bosanaca i Hercegovaca među kojima je i gospodin sa fotografije u sredini – Bogić Bogićević.

Poslije te 1998. godine Tuzla je polako počela gubiti na značaju, a trenutno nije nikakav faktor u konstalaciji odnosa na relaciji Sarajevo – Banja Luka – Mostar. I one koje su Tuzlaci slali u Sarajevo gledali su svoje i stranačke interese, čast izuzecima, umjesto interesa Tuzle i Tuzlanskog kantona.

Da je bilo drugačije možda bi u Tuzli imali bar sjedište Ministarstva energetike i rudarstva F BiH, sjedište Elektroprivrede BiH itd, itd… Ovako imamo malu baru sa puno krokodila koji se bore za budžetske mrvice s kojim raspolažemo. Da, kantonalnih 400 miliona je mrvica u odnosu na milijardu i nešto budžeta Sarajevskog kantona…

Zanimljivo na sceni ponovo imamo Socijaldemokrate BiH, ponovo sa sjedištem u Tuzli. Imamo i još nekoliko političkih subjekata kojima je sjedište u Tuzli – PDA, BOSS, Tuzlanska alternativa. Ali, po meni, nemamo onu šansu iz 1998. godine. Mislim da je nikad više nećemo ni imati, kao ni Selim, koji je trebao u poratnim vremenima biti predsjednik BiH, ali ne na 16 mjeseci već u četverogodišnjem mandatu. Takvu su, naime, šansu našoj državi pripremili stranci, ali Lagumdžija i SDP BiH nije znao zabiti gol za pobjedu.

E.Skokić

Komentari