Zauvijek će ostati zapisano da je Meho Bajrić bio prvi čovjek bezbjednosti Tuzle u najtežim godinama za grad i Bosnu i Hercegovinu. Od 1986. do 1997. godine obavljao je funkciju sekretara Službe unutrašnjih poslova Tuzla i jedini je na prostoru bivše Jugoslavije koji je tu dužnost obavljao u „Titovoj Jugoslaviji“, tokom agresije na BiH i nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Skoro deset godina nalazio se na INTERPOL-ovoj potjernici raspisanoj po zahtjevu Srbije zbog događaja od 15. maja 1992. godine na Brčanskoj Malti. Svjedočio je pred sudovima u Bosni i Hercegovini i Srbiji, a njegovo ime je prošle godine uklonjeno sa svih potjernica, čime je postao de facto slobodan čovjek.
Profesor sociologije i magistar političkih nauka iz tuzlanskog naselja Mosnik kaže kako ga je borba za cjelovitu i suverenu Bosnu i Hercegovinu mnogo koštala, ali da ne žali zbog toga.
„Koštalo me je neizmijerno, u svakom pogledu me je koštalo, ali to je moja profesionalna uloga bila. Ja sam radio takav posao, bio sam prvi čovjek bezbjednosti ovog grada deset godina i u Titinoj Jugoslaviji i u vrijeme neposredne ratne opasnosti i rata i postdejtonske BiH. Deset godina biti prvi čovjek bezbjednosti jednog grada to nema na prostorima ex-Jugoslavije. I to mi je satisfakcija u smislu da sam časno radio svoj posao“, kaže Bajrić.
Tokom agresije Tuzla je, ističe, sačuvala svoj antifašistički karakter i obraz grada. Policijske, vojne i političke strukture djelovale su u skladu sa Platformom Predsjedništva Republike BiH, zbog čega je Tuzla 1993. godine od Grada Barcelone dobila prestižnu nagradu za toleranciju.
Bajrić ne negira da je bilo pojedinačnih zločina, ali naglašava da su svi rasvijetljeni i procesuirani. Prema njegovim evidencijama, tokom rata ubijena su 23 civila, a kao primjer navodi ubistvo profesora Ćire Matijevića i njegovog sina 1993. godine, čiji je počinilac brzo otkriven i osuđen.
Govoreći o 15. maju 1992. godine, Bajrić podsjeća da su prije toga već bili okupirani Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Vlasenica i Brčko, dok su u Podrinju počinjeni monstruozni zločini.
„Petnaestog maja, nažalost, došli su da opljačkaju naoružanje i materijalno-tehnička sredstva Teritorijalne odbrane Tuzle, Lukavca i Srebrenika. I kada smo dobili saznanje da se pljačka ta imovina, mi smo se morali aktivirati da bismo spriječili pljačku imovine jer bez toga nema Teritorijalne odbrane, nema budućeg Drugog korpusa Armije RBiH kao najjače formacije“, kaže Bajrić.
Kolona JNA, kako tvrdi, krenula je iz kasarne mimo svih procedura, a tokom prolaska pucano je na policajce. Ubijena su trojica policajaca i jedna žena u blizini benzinske pumpe u Slavinovićima, nakon čega je uzvraćeno vatrom.
„Sve u svemu, policija je tog dana vršila svoj zakonski i ustavni zadatak, branila je pravo na život i imovinu građana, svih građana ovog prostora, pa i onih izbjeglih koji su našli spas u ovom gradu“, rekao je Bajrić.
Posebno ističe da je nakon sukoba ranjenim vojnicima pružena pomoć, a da je narednog dana oko 200 vojnika sa ličnim naoružanjem pušteno da napuste Tuzlu.
Za stradanja vojnika na Brčanskoj Malti Bajrić smatra najodgovornijim tadašnjeg komandanta kasarne „Husinska buna“ Mile Dubajić.
„On je najodgovorniji čovjek jer je komandant kasarne. Sve greške koje je napravio, znači nije bilo nikakvog dogovora o izlasku niti je on nas na neki način respektovao. Mi nismo faktor, mi smo minorni, to je sila, agresorska“, kaže Bajrić.
Dodaje kako Dubajić nije imao namjeru da povuče vojsku iz Tuzle, te navodi da su na Ozren već bile izmještene jedinice sa kompletnim naoružanjem, dok su na više lokacija bile raspoređene haubice i minobacači.
„Dubajić je sila, Dubajić je ohol, svirep. Ima iza sebe 17. korpus JNA i veoma je interesantno da je u Kovačevom selu instalirao haubički divizion 155 mm, a na Badrama preko puta kasarne minobacače 120 mm. Znači, uopšte nije imao namjeru da povuče vojsku iz Tuzle“, zaključio je Bajrić.
E. Skokić
