Sada se Faruk Đozić prvi put oglasio, ponovo na Facebooku, gdje je stavio tačku na ovu priču koja je za njega završila gubitkom posla.
“Moje obraćanje povodom današnje smjene.
Svima nam je poznato da živimo u postkonfliktnom društvu, opterećenom dubokim podjelama koje možemo i moramo rješavati isključivo otvorenim i iskrenim dijalogom. Međutim, neke stvari nisu stvar debate, već sudski utvrđene istine. Činjenica je, pravosudno dokazana i presuđena, da je u ovom gradu u julu 1995. godine počinjen genocid nad Bošnjacima u tadašnjoj ‘Sigurnoj zoni UN-a’. Kao posljedica tog genocida, u Srebrenici danas, zajedno sa ostalim građanima, žive i preživjele žrtve.
Svjedoci smo da je u posljednje vrijeme, posebno u javnom prostoru Republike Srpske, sve intenzivnije prisutno javno veličanje presuđenih ratnih zločinaca. Taj narativ, nažalost, živi i ovdje, u našoj zajedničkoj kući – Srebrenici. Već dugo slušamo o genocidu kao o “mitu” ili “lažnom genocidu”. Bez ikakve sankcije i reakcije a želim vas podsjetiti da takvo negiranje i ismijavanje žrtava predstavlja direktno kršenje Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i to člana 145a stav 3 u vezi sa stavom 7..
Kao građanin, i prvenstveno kao preživjela žrtva kojoj je u genocidu ubijeno 27 članova porodice, imao sam moralnu, ljudsku i građansku obavezu da se usprotivim narativu koji slavi arhitekte i nalogodavce našeg stradanja.
Zašto sam reagovao onako kako sam reagovao?
Nisam to učinio s namjerom da vrijeđam bilo čiji kolektivni identitet, što se iz mojih riječi ne može ni izvući. Uostalom, mojih 15 godina života, rada i suživota u Srebrenici bez ijednog jedinog međunacionalnog incidenta, govore više od bilo kakvih optužbi na moj račun. Moja reakcija bila je isključivo na lik i djelo presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića i odgovor na javno veličanje zla.
Zašto je ta reakcija nužna? Da bismo spriječili stvaranje klime u kojoj će se genocidna ideologija ponoviti, a čije bi žrtve sutra mogla biti naša djeca.
Kada se izvršioci najtežih zločina u javnosti glorifikuju kao nacionalni heroji, oni postaju opasan uzor novim generacijama. Šalje se poruka da se ubijanjem komšija druge vjere ili nacije postaje heroj. Dodamo li tome i destruktivne sadržaje u obrazovanju i kulturi – poput stihova iz lektira koji slave rušenje džamija i šire mržnju prema drugačijima – uz javno i medijsko portretiranje presuđenih ratnih zločinaca kao idola, svjesno se stvara temelj za nova stradanja.
Genocid je “zločin nad zločinima” odnosno “najgori zločin koji se može izvršiti nad društvenom grupom”. I ma koliko oštra ili teška bila riječ preživjele žrtve upućena zločincu, ona je uvijek i zauvijek nedovoljna da iskaže razmjere bola, užasa i nepravde koju nam je taj presuđeni ratni zločinac nanio.
Ja i danas smatram i ne samo ja da ljudi ne izvršavaju zločin genocida već neljudi. Elie Wiesel, nobelovac i preživjela žrtva Holokausta, na pitanje da li su počinioci Holokausta bili ljudi, odgovorio je: “U početku su bili ljudi. Njihova sopstvena djela su ih dehumanizirala.”
Na samom kraju, prepuštam Vašoj ljudskoj i moralnoj savjesti da ocijenite apsurd ove situacije: Da li je pravosnažno presuđeni ratni zločinac Ratko Mladić nanio veću uvredu meni, ubivši mi 27 rođaka i hiljade sunarodnika, ili sam ja nanio uvredu njemu, tako što sam ga u objavi na Fejsbuku nazvao pogrdnim imenom?”, napisao je Đozić.
(Vijesti.ba)
