Tri godine prošle su od smrti Saliha Brkića, novinara čije ime i danas izaziva poštovanje među kolegama i svima koji su pratili njegov rad i ljudsku veličinu.
Prebirajući po arhivi, naiđoh na fotografiju iz 2003. godine. Jordanska kraljica Nur tokom posjete grobnici na planini Javor iznad Vlasenice. Uprkos strogom protokolu, na Salihovu molbu da fotografijom zabilježimo taj trenutak, pristala je bez riječi. Bio je to još jedan dokaz poštovanja koje je Salih svojim ljudskim pristupom i profesionalizmom znao izazvati kod svakoga.
A malo je ko poput njega znao nositi težinu priča koje je bilježio.
Valjalo je novinaru, bez obzira što uporno suspreže emocije, izdržati i Štedru, i Suhu, i sve Kamenice, i Kozluk, i Liplje, i Snagovo, i Crni Vrh, i Karakaj i još nekoliko desetina otkopanih grobnica iz kojih izviruju raskomadana tijela djece, mladića, staraca… i dženaze u Potočarima, i Veljacima, i Memićima.
Valjalo je izdržati Hatidžine, Nurine, Hajrine, Mafijine, Sabahine, Salihine i suze hiljade majki koje su ispraćale koščice svoje ubijene djece po mezaristanima Podrinja, Semberije, Posavine, ali i Krajine, njegove Hercegovine… I preživjeti Fatine krvave ruke, i mirnodopska ubistva u Mahali, Koraju, Vlasenici, Srebrenici…
Salih Brkić nije bio samo reporter. Bio je svjedok vremena, glas onih koji više nisu mogli govoriti i čovjek koji je novinarstvo živio srcem.
Neka ti je vječni rahmet, dragi Sale. Ostao si novinarska legenda.
Almasa Hadžić
