Tuzlanska informativna agencija Tuzlanska informativna agencija
U bogatoj sportskoj karijeri Duško Narić je 12 puta bio prvak Bosne i Hercegovine u boksu. nastupao je u srednjoj kategoriji i u bivšoj Jugoslaviji bio među pet najboljih boksera ove kategorije. Kasnije je se posvetio sudijskom pozivu…
-Počeo sam davne 1966. godine, kao 15-godišnjak. Majki se nije svidjelo što sam odabrao boks. Jednom je sasvim slučajno prolazila pored stadiona Express i čula ogromnu graju. Ja sam bio u ringu, a kada joj je neko od gledalaca rekao da se bori Duško, njoj je pozlilo – priča legendarni čika Dule.
Odrastao je s majkom. Otac je bio vojno lice i nakon njegovog rođenja je otišao. Nikada se nisu upoznali…
-Majka se borila i izvela me je na pravi put. Sve ove goblene koje vidite je moja majka izvela – pokazuje nam Duško dok se prisjeća sretnijih vremena.
Njegov život je krenuo naopako 2017. godine. Imao je jednu ranu na desnoj nozi koja nije zarastala. Otišao je kod ljekara.
-Prvo su mi odsjekli nožni prst, a onda i desnu nogu iznad koljena. Šta ću, morao sam pristati na amputaciju, jer je život najpreči. Od tada sam invalid i svakdnevno, da bih izašao napolje, moram savladati 63 stepenice. Živim na trećem spratu zgrade koja nema lift – kaže on.
Njemu su prijeko bila potrebna kolica na motorni pogon. Dobio ih je zahvaljujući prijateljima iz Banja Luke. Oni iz Tuzle, koji ga poznaju, nisu pritekli u pomoć… Uz sebe je uvijek imao suprugu, bivšeg klupskog kolegu Mihridžana Turčinovića, komšiju Marija Stjepića.
-Nisam bio u kondiciji, ali sada uspjevam, gotovo u cugu, da se s vana popnem do ulaznih vrata u stan. No, godine čine svoje. Nisu to više mišići koji su bili. Znate i sami da sam uvijek zujao po gradu. Volio sam šetnje i druženja. Nakon amputacije noge ostao sam zatvoren u četiri zida, bio sam kao golub bez krila. Sada je, ako tako mogu reći, malo lakše. Uvijek sam se borio, borit ću se i sada, pa dokle doguram – kaže bokserska legenda Tuzle na kraju našeg razgovora.
E. Skokić