Mučna i opominjuća scena odigrala se na autobuskoj stanici u Doboju, gdje je maloljetni dječak ostao prepušten sam sebi, uplašen i u suzama, nakon što nije imao dovoljno novca da plati višestruko poskupljelu autobusku kartu do Tuzle.
O ovom događaju, koji je ogolio manjak empatije i institucionalne brige prema najranjivijima, javnost je obavijestila njegova tetka i starateljica putem objave koju je prenijela stranica „Mi, Mahaluše“.
Umjesto 8 – karta 20 KM, a djetetu poručeno da traži od prolaznika
Dječak je iz Banje Luke vozom stigao u Doboj, odakle je trebao nastaviti put autobusom prema Tuzli. Računao je na uobičajenu cijenu prevoza od 8 KM, no na peronu ga je dočekao hladan tuš – karta je u međuvremenu poskupjela na čak 20 KM.
Zbog tolike razlike u cijeni, dječak nije imao dovoljno novca, pa je u panici telefonom pozvao starateljicu.
„Zamolila sam ga da mi da radnicu na biletarnici i pokušala objasniti situaciju. Rekla sam joj da ću odmah uplatiti razliku i zamolila je da mu, ako ikako može, izađe u susret. Razumijem da možda nije mogla izdati kartu bez pune uplate i ne zamjeram joj zbog toga“, navodi njegova tetka.
Međutim, ono što je uslijedilo prelazi granice profesionalnosti i elementarne humanosti: dječaku je navodno rečeno da novac koji mu nedostaje traži i prosi od ljudi na stanici!
Da stvar bude gora, ni vozači autobusa nisu pokazali ni trunku razumijevanja – odbili su primiti maloljetnika bez kupljene karte. Dječak je ostao sam na peronu, uplakan i dezorijentisan. Potražio je zaklon na obližnjoj benzinskoj pumpi, odakle je ponovo nazvao tetku, a tada je uslijedio novi šok – saznali su da je posljednji autobus za Tuzlu tog dana već otišao.
Solidarnost građanki i lekcija o humanosti
Nakon što je priča o sudbini dječaka dospjela na društvene mreže, dogodio se preokret zahvaljujući solidarnosti običnih ljudi.
„Javio se veliki broj žena koje su bile spremne pomoći, kupiti mu kartu, primiti ga u svoj dom i pobrinuti se da bude na sigurnom. Žene koje ga uopće ne poznaju! Od srca im hvala“, poručila je dirnuta starateljica.
Ona je na kraju uputila snažan apel cjelokupnom društvu, radnicima na stanicama i prevoznicima, podsjećajući da se iza pravila i paragrafa uvijek mora vidjeti čovjek, a posebno dijete:
„Nije svako dijete koje stoji na stanici samo dijete koje se ‘može snaći’. Neka djeca nemaju roditelja pored sebe. Neka imaju samo tetku koja ih čeka na telefonu i pokušava učiniti sve što može. Ne tražim nikakav poseban tretman, već samo više razumijevanja i ljudskosti. Jer danas je to bio moj dječak, a sutra to može biti nečije drugo dijete“, zaključila je.
