IBRAHIMOVIĆ: Kada se poruka shvati trideset godina poslije

– Sve je skupo, užasno skupo, divljanju cijena kraj se ne nazire, a i korona je ponovo počela mahnitati. Nije dobro, nikako nije dobro i zaista ne znam ni šta ni kako jer, potraje li ovo mučenje, a vjerovatno hoće, ne smijem ni zamisliti čime će rezultirati. Nego, znaš, sad se prisjetih, davno je kadija Mešić, još u ratu, govorio da će u vremenima koja dolaze biti svašta. Dobro se sjećam, baš je tako rekao – bit će svašta. Ti si ga dobro poznavao, pa misliš li da je pod tim podrazumijevao i ovo zlo koje nas združeno napada sa svih strana – reče mi neko ovih dana.

– Ne znam. A nisam ga ni dobro poznavao.

– Kako to? Pa bio si u njegovoj blizini!

– Kadija je bio majstor, a ja šegrt. Samo majstor može prepoznati i vrednovati drugog majstora, šegrt nikad.

– Preskroman si.

– Preskroman ili ne, to je tako. Uostalom, i kadija je bio jako skroman, odnosno nije bio razmetljiv, sujetan, a kada bi prepoznao većeg majstora od sebe, odavao bi mu dužno, zapravo, veliko poštovanje. Tako, a ovo mi je pričao njegov sin Omer, u kućnu posjetu došla mu je visoka delegacija koju je predvodio tadašnji muftija, a današnji reis Kavazović. Među njima bio je i čuveni šejh Mujić. Kadija je bio bolestan i sam nije mogao ustati iz kreveta. Vrata je otvorila kadinica i, premda ga nikad ranije nije vidjela niti je uopće znala ko je, poljubila je šejha u ruku. Nakon što se pozdravio s gostima, uveo ih u dnevnu sobu i smjestio, Omer je ušao u očevu sobu i, sav u čudu, ugledao kadiju na nogama i odjevenog kao za izlazak. Gosti su se, veli Omer, zadržali kratko, poželjeli domaćinu od dragog Boga svako dobro i otišli. Kadija je smogao snage da ih isprati, a potom se vratio u dnevnu sobu i sjeo na mjesto na kome je tokom posjete sjedio šejh Mujić. Omer ga je upitno pogledao, a otac mu je jedva čujnim glasom rekao: “Sine, ovaj je čovjek duhovna gromada, a sjeo sam na njegovo mjesto zato da bih se ugrijao energijom kakve na ovom svijetu nema mnogo, rijetka je i dragocjena, i bit će mi itekako potrebna.”

– Dakle, majstor je prepoznao majstora?

– Baš tako.

– Nažalost, malo znam o njemu. Znaš, slušao sam njegov ders samo jednom, pa… Je li bio strog?

– Nije. Primjerice, mada je bio nepušač, ponekad bi izvadio kutiju cigareta i ponudio one koji puše. Naravno, iz poštovanja prema njemu, cigaretu niko ne bi zapalio, ali, katkad, a u svakom društvu nađe se kakav edebsuz, neko bi i zadimio, no kadiji to nije smetalo.

– Zaista? I to da čujem! A, reci mi, je li vam davao kakve preporuke, savjete?

– Otvoreno nikad, indirektno uvijek. Znaš li kako se savija pita u tepsiji?

– Naravno. Krene se od sredine tepsije ka rubovima, ono, koncentrični krugovi, kao kad baciš kamen u mirnu vodu. Zašto me to pitaš?

– On je u svojim istupima radio suprotno. Počeo bi s nekom naoko ordinarnom pričom, recimo, o službovanju u Stocu ili Sarajevu, a zatim bi, malo-pomalo, priču usložnjavao, primicao se ka sredini “tepsije”, indirektno pri tome odgovarao na nepostavljena mu pitanja, nerijetko i na ona koja, barem meni, nisu bila ni nakraj pameti, tako da bih, na koncu, a da ga ništa ne pitam, dobio mnogo odgovora, mnogo više no što sam mogao i očekivati. Dakle, trebalo je samo pažljivo slušati i usvajati neizravno izrečene savjete i preporuke, a, kako rekoh, bilo ih je zaista mnogo.

– Nego, sve hoću da te pitam, a uvijek zaboravim, čuo sam od nekog da se kadija i nije baš drage volje prihvatio držanja dersova iz Mesnevije. Je li to tačno?

– Vidi! On je najveći dio života proveo u Visokom i ondje mu je bilo dobro, često je to naglašavao, a kada je penzioniran, žena mu je rekla otprilike ovo: “Stari, eto, nahodali smo se, svako malo selili u drugi grad, svašta preko glave preturili i krug se zatvorio. Ostarili smo i vrijeme je da se vratimo kući, u Tuzlu.” I kadija je, premda dobro znajući gdje se i u šta vraća, ispoštovao ženinu želju i pravo, zamijenio stan i vratio se u Tuzlu. A zatekao je ono što je i očekivao: duhovnu pustinju. Kome je on u takvom ambijentu mogao kazivati i tumačiti Mesneviju? Takve publike naprosto nije bilo. Međutim, koncem osamdesetih ipak je počeo. Zašto? Naređeno mu je. On je to javno, u džamiji, obznanio i obavijestio prisutne – pazi, obavijestio, a ne pozvao – da će početi s dersovima iz Mesnevije. Ko mu je to naredio? Ne znam, a ni on o tome nikad nije govorio. Eh, sad, drage volje ili ne, u to ne bih ulazio, bojim se, pogriješit ću, ali, kako god, predano je djelovao, prilagođavao, koliko je mogao, Mevlaninu misao uglavnom neukoj publici, trajao kratko, svega četiri godine, i ostavio iza sebe neizbrisiv trag. Dakle, uspio je, premda mu okolnosti apsolutno nisu išle naruku, a što je, opet, dobra pouka i pouka za sve obeshrabrene, malodušne, za sve one koji razboritosti u glavi imaju, a duhom su klonuli.

– Vidi, vidi… Nisam razmišljao na takav način, zaista nisam. Pa on je, dakle, svojim primjerom svima nama slao indirektnu, ali kristalno jasnu poruku, a ja to nisam… Čovječe, trideset godina mi je trebalo da to shvatim! Bruka, sramota!

– Eto, shvatio si, pa ne budi prestrog prema sebi, ne idi iz krajnosti u krajnost, ni to nije dobro.

– Upravu si, neću. Nego, da ti kažem, plodotvorni su ovakvi razgovori. Mogli bismo češće ovako. Šta misliš?

– Tu sam, dođi kad god hoćeš, pričat ćemo.

– Dogovoreno.

Stav/Ibrahim Ibrahimović

Komentari