Jusuf Trbić: Zaboravljene rezolucije

Ove godine navršilo se 80 godina od donošenja Muslimanskih rezolucija, kojima su bosanski muslimani zatražili od ustaških vlasti da prestane sa progonima Srba. Za neke autore ove su rezolucije bile kontroverzne, jer su se obraćale vlastima NDH, na način koji je u tom burnom vremenu bio uobičajen, ali, do danas nije poznato da je iko igdje u okupiranoj Evropi makar pokušao učiniti nešto slično. Zbog toga je neophodno da se, makar sa zakašnjenjem, pažljivo iščitaju ti dokumenti i da im se odredi pravo mjesto u istoriji. U nastavku ovog teksta donosimo kompletan tekst Bijeljinske rezolucije, koja, poput Banjalučke ili Tuzlanske rezolucije, predstavlja izuzetan primjer građanske hrabrosti u tom vremenu smrti. Ali, da krenemo redom.

====== ====== o ====== ======

Već na početku rata ustaška vlast je u BiH krenula sa progonima Srba. Teror je poprimio takve razmjere, da je izazvao reakciju. Tako je 14. avgusta Skupština udruženja ilmije “El Hidaje” u Sarajevu usvojila rezoluciju u kojoj se osuđuje progon srpskog stanovništva, što su potvrdile i dvije konferencije svih bošnjačkih kulturnih društava. Rezolucija udruženja ilmije, koju je napisao Muhamed ef. Handžić, u saradnji sa Kasimom ef. Dobračom, poziva ustašku vlast da uspostavi mir i sigurnost svih građana, da se spriječi izazivanje međunacionalne mržnje i da se sudi odgovornima za zločine. Nakon toga je (23. septembra) potpisana i Muslimanska rezulucija u Prijedoru, koja je takođe osudila ustaške zločine, a zatim je u Sarajevu 12. oktobra, na velikom narodnom skupu, prihvaćena rezolucija, po sadržaju slična onoj udruženja ilmije, koju je potpisalo 108 najviđenijih muslimana Sarajeva. Među njima su bili i predstavnici svih tijela Islamske zajenice, El Hidaje, Narodne uzdanice, Zanatlijskog udruženja “Hurijet”, Mualimanskog dobrotvornog društva “El Kamer” itd. Reakcije ustaške vlasti su bile žestoke. Pavelić je poručio da će prije poteći krv sarajevskim ulicama, nego što će se ustaška vlast odreći svog programa, a Jure Francetić, ustaški povjerenik za Sarajevo, zaprijetio je da će sve potpisnike poslati u logor. Ali, potpisnici nisu odustali, mada su mnogi od njih bili zatvoreni, istjerani s posla, mučeni. Interesantno je da je nakon toga, kralj Petar II Karađorđević, na Petom svesrpskom kongresu u Čikagu, rekao : “ Mi Srbi ne treba da zaboravimo da su u odbranu srpskog življa u NDH od ustaških zločina prvi ustali baš naujugledniji muslimani.” A Draža Mihajlović je, u svom proglasu 1944. godine napisao da su muslimanske rezolucije “primeri svesti i građanske hrabrosti”, i da Srbi, posebno sarajevski, ne smiju nikad zaboraviti dobročinstvo muslimana. Zvuči kao najcrnja ironija, zar ne?

Bošnjaci Zenice su se, posebnim elabaratom, izborili za zaštitu Roma, a rezoluciju o tome potpisali su 26. maja 1942. godine.

Mostarska rezolucija je potpisana 21. oktobra 1941. godine, a nakon nje i Banjalučka (12. novembra), koja je bila posebno oštra i otvorena. Njeni autori nisu se ustručavali da govore o zločinima i da prozovu zločince, navodeći imena i konkretne primjere. Mora se priznati: za to strašno vrijeme to je bio pravi podvig.

Poziv na ljudskost

U sličnom tonu bile su i Bijeljinska i Tuzlanska rezolucija. Bijeljinska je potpisana 2. decembra, i to samo četiri dana nakon strašnog pokolja Bošnjaka Koraja, koji su počinile četničke jedinice, koje su tada bile u savezništvu s partizanima. To je bila velika greška partizanskog pokreta, koji je ubrzo odustao od kolaboracije s četnicima. Tog 28. novembra ubijeno je tri stotine ljudi u Koraju, koji je bio do temelja opljačkan i popaljen. Ipak, bijeljninski muslimani nisu se libili da traže prestanak progona Srba, koje nazivaju svojom braćom. Devet dana nakon toga, 11. decembra, izglasana je Muslimanska rezolucija u Tuzli, i to u izuzetno oštrom tonu. Nedugo nakon toga, tuzlanski muslimani, predvođeni muftijom Muhamedom ef. Kurtom, spriječili su planirani pokolj Srba i uništenje crkve u Srpskoj Varoši u Tuzli. Njima su se pridružili i neki od uglednih tuzlanskih Hrvata.

Kako su sljedbenici velikosrpskog fašističkog programa vratili Bošnjacima za sve ovo, znamo. Prijedor, Banja Luka, Bijeljina – to su bila bošnjačka stratišta. Većina potpisnika banjalučke rezolucije, još u toku Drugog svjetskog rata, završila je u logorima i na strelištima, a četnici su jednog od potpisnika rezolucije, Muhameda Tabakovića, živog zapalili, zajedno s njegovom kućom. U posljednjem ratu su pokušali da na ulici, u sred dana, zakolju Mehmeda ef. Zahirovića, posljednjeg živog potpisnika te rezolucije. Spasio se zahvaljujući samo ličnoj hrabrosti. U Prijedoru je počinjen strašni genocid, Banja Luka i Bijeljina su opustošene, a današnja vlast slavi zločince poput Karadžića i Mladića.

Zanimljivo je da su i komunističke vlasti, nakon Drugog svjetskog rata, osudile te rezolucije, a razloge je i danas teško dokučiti. Inicijatori i potpisnici Sarajevske rezolucije proglašeni su izdajnicima, a Kasim ef. Dobrača, jedan od autora teksta, dobio je 15 godina robije.

Na kraju, evo i teksta Bijeljinske rezolucije, koja je imala naslov: “Riječ muslimana grada i kotara Bijeljina”, da bi svaki čitalac mogao procijeniti šta je ovakav akt značio u vremenu Drugog svjetskog rata.

“Rezolucija muslimana grada i kotara Bijeljine U.N.S. Uredu II”

Povjereništvo U.N.S.-a u Sarajevu dostavilo je rezoluciju muslimana grada i kotara Bijeljine koja je izdana 2. prosinca 1941.g. a koja glasi:

“RIJEČ” muslimana grada i kotara Bijeljina na dan 2.prosinca 1941. izražena povodom pokolja izvršenog nad stotinama nedužnih stanovnika islamske vjere u Koraju kotar Bijeljina.

1./ Zemlja u kojoj živimo je Bosna, u kojoj su živili i žive Bosanci

bez razlike na vjeru i pleme.U ovim krajevima je bilo isto toliko srpskoga koliko i hrvatskoga uticaja. Govori se istim jezikom, isti su običaji i jednaka je ljubav prema rođenoj grudi. Govorimo na prvom mjestu kao Bosanci jer se je veliki dio nesreće sadašnjice sručio baš na našu Bosnu i Bosance.

2./ Na osmanlijskom dvoru sinovi naših krajeva zaveli su naš maternji jezik kao drugi službeni jezik i diplomatski jezik.

3./ Bosanci imaju svoju kolijevku i imali su svoju moćnu državu, kao što su je imali Hrvati i Srbi, a vršili su kroz stoljeća časnu ulogu spone između braće raznih vjera.

4./ Stotinama godina bosanski muslimani su živili u slozi i bratskoj ljubavi sa svim Bosancima bez razlike na vjeru, kao što im to uzvišeni Islam naređuje,a kada su imali svu vlast u svojim rukama, ni tada prema građanima drugih vjera nisu nedjela činili niti vjersku i plemensku mržnju sijali.

5./ Kao što su muslimani do sada u ovim krajevima uživali sva prava koja i Srbi i Hrvati, tako i sada traže da svi budemo jednakopravni pred zakonom, da nam svima bude obezbjeđen i siguran i miran porodični i vjerski život kao i privatna imovina.

6./ Muslimani kao cjelina odbacuju postupak jednih i drugih neodgovornih lica i odlučno se ograđuju protiv svih nedjela koja im se zlonamjerno pripisuju, da su ih počinili na sugrađanima druge vjere u ovakvim teškim vremenima, pa traže da vojne i civilne vlasti jednako i najstrožije postupaju prema svim prekršiteljima zemaljskih i ljudskih zakonam ma koje vjere bili ti prekršitelji,s tim da nema povlaštenih i podvlaštenih, slobodnih i ugroženih.

7./ Muslimani traže da se razoružaju sva civilna lica i da vojnu vlast vrši isključivo vojska, jer se ustanovilo da pojedini građani zloupotrebljavaju vlast koja im ne pripada, već su je samovoljno prigrabili.

8./ Muslimani traže da se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, naročito u njenom srcu Bosni, pruži dovoljno zaštite života i imetka svim njenim državljanima u svim krajevima, kao i da se postradalima pruži što hitnija i obilnija pomoć, jer se pokazalo u sadašnjim teškim događajima da su nedovoljno zaštićeni, nezbrinuti, izloženi životnoj opasnosti, i katolik i musliman, kao i grko-istočnjak, a naročito musliman Hrvat.

9./ Muslimani traže da u ovim krajevima, umjesto posijane mržnje, krvne zavade i bezdušnog klanja zavlada ljubav, sloga i sigurnost kao što je bilo u prošlosti, i da se svaki državljanin Nezavisne Države Hrvatske cijeni ne prema vjeri nego prema radu, čestitosti i čovječnosti koje pokazuje u svome životu prema bližnjima.

10./ Muslimani upozoravaju sve Bosance, bez razlike na vjeru, a nročito ustaše (katolike i muslimane) kao i pobunjene grko-istočnjake da prestanu sa osvetama i krvoprolićima, koje vode samo našoj opštoj propasti iistrebljenju, a vrše se redovno samo nad našim nedužnim stanovnicima, koji, kad bi imali nekog pravog grijeha na svojoj duši, ne bi ostali tu da ginu.

SPAS BOSNE LEŽI U SLOZI I BRATSTVU A NE U KRVNOJ ZAVADI I MRŽNJI

Vjera neka nas ne razdvaja već neka nas ujedinjuje blagotvorno djelujući na sve nas, da budemo na prvom mjestu ljudi koji ne dozvoljavaju da njima vladaju probuđeni životinjski nagoni ubijanja i pljačkanja, palenja i zlostavljanja koja kulturan čovjek treba obuzdati.“

U nastavku teksta je spisak od 73 imena, među kojima je bilo i svih osam bijeljinskih imama, kao i niz naujuglednijih bijeljinskih muslimana. Među njima su bili i profesor Enver Pozderović, inicijator potpisavanja rezolucije, Murat-beg Pašić, predsjednik opštine, vise bijeljinskih begova, posjednici, zanatlije, trgovci. O nečem sličnom u vrijeme progoma nad muslimanima Bijeljine i Janje od 1992. do 1995. godine – nije se moglo ni sanjati.

Piše: Jusuf Trbić

Komentari