Postoje razgovori koji su politički incident. I postoje razgovori koji predstavljaju dijagnozu jednog društva. Ovaj posljednji, javnosti servirani, između Bakir Izetbegović i Milorad Dodik, pripada ovoj drugoj kategoriji.
Da li je bio dogovoren, namješten ili tek politički oportuno pušten u javnost, manje je važno od suštine koju je ogolio. A suština je poražavajuća: vokabular prijetnje, sile i političkog podzemlja odavno je postao normalizirani jezik domaće politike. Kada Dodik govori o tome da nekoga „treba ukloniti silom“, onda problem nije samo u brutalnosti izgovorenog, nego u činjenici da takva formulacija više nikoga ozbiljno ne šokira. To znači da smo kao društvo već dugo izloženi sistematskoj banalizaciji političkog nasilja.
Besmisleno je analizirati njihovo međusobno oslovljavanje, ton ili kafansku prisnost kojom se politički protivnici časte iza zatvorenih vrata. Upravo tu, iza zatvorenih vrata, godinama se i donose odluke o sudbinama ljudi u Bosni i Hercegovini. U toj polumračnoj političkoj kulturi nema ideologije, nema državničke vizije, nema principa. Postoji samo trgovina strahom.
A strah je temelj političkog opstanka Milorada Dodika.
Međutim, ono što domaće nacionalističke elite, uključujući i Dodika, očigledno još ne razumiju jeste činjenica da se društvo promijenilo. Sporo, traumatično i često nevidljivo, ali se promijenilo. Rođena je — i rađa se — generacija Bosanaca i Hercegovaca koja se ne boji.
To se možda najbolje vidi tamo gdje politika najmanje očekuje poraz: među mladima.
Vidjelo se to i kroz nastupe naših fudbalera na Mundijalu u Sjedinjenim Američkim Državama. Možda toj djeci nedostaje iskustva, možda još nemaju kontinuitet velikih reprezentacija, ali imaju nešto što je važnije od sportske rutine — odsustvo kompleksa. Kada Kerim Alajbegović kaže: „Njemačka ili Amerika — svejedno mi je“, onda to nije samo sportska izjava. To je sociološka poruka jedne nove generacije.
To su djeca prognanih, ubijanih, gladnih i bosih roditelja. Djeca onih koji su preživjeli podrume, logore, izbjegličke centre i poniženja dijaspore. Ali upravo zato ta djeca više ne nose mentalitet poraza. Njihov identitet nije izgrađen na strahu nego na iskustvu preživljavanja njihovih porodica.
I zato Dodik nema čega da se boji od Bakira Izetbegovića. Niti od bilo kojeg političara čija se hrabrost uglavnom završava na televizijskim saopćenjima i unaprijed režiranim konfliktima pred izbore.
Boji se nečeg mnogo ozbiljnijeg.
Boji se integracije koja se događa uprkos politici.
Boji se činjenice da se u Banjoj Luci danas javno navija za Bosnu i Hercegovinu. Boji se mladih Srba koji odbijaju da mrze. Boji se Jove Lukića, Srbina, koji nakon gola za Bosnu i Hercegovinu govori da sada može umrijeti sretan. Jer takve rečenice ruše čitave političke konstrukcije građene na etničkoj paranoji.
Nacionalizam može opstati samo tamo gdje ljudi jedni druge ne poznaju.
A problem za Dodika jeste što se mladi danas poznaju. Putuju zajedno, studiraju zajedno, igraju fudbal zajedno, slušaju istu muziku, dijele isti cinizam prema političkim elitama i sve manje pristaju da budu taoci ratova svojih roditelja.
Zato se danas širom Bosne i Hercegovine pjeva stih Nazifa Gljive, kroz glas Halid Bešlić: „Poljem se širi miris ljiljana.“ I nije ovdje riječ o romantizaciji simbola, nego o činjenici da se identitet Bosne i Hercegovine više ne može svesti na administrativnu konstrukciju dejtonskih mapa.
Bosna i Hercegovina nije ni privremeni međunarodni projekat, ni laboratorij etničkih podjela, ni zbir entitetskih interesa. Ona je zemlja. Živa, historijska, emotivna i socijalna činjenica.
I upravo toga se Dodik boji.
Ne boji se on izmišljenih mudžahedina koje priziva po potrebi, niti fantomskih prijetnji kojima decenijama disciplinira vlastito biračko tijelo. To su odavno potrošeni propagandni rekviziti.
Boji se mladosti koja nema potrebu da mrzi.
Boji se generacije koja neće biti gladna, žedna i bosa. Generacije koja neće odrastati pod snajperima sa Jevrejskog groblja niti pod granatama sa Ozrena. Generacije koja ne pristaje na logiku trajnog konflikta.
Jer svaki autoritarni nacionalizam na kraju pada onda kada se ljudi prestanu bojati.
A u Bosni i Hercegovini upravo se to počinje događati.
E.Sk
