Ima li išta jeftinije, jadnije i bjednije od estradnog obraza prodanog za šaku deviza? Nema. I to nam se, ogoljeno do srži, pokazalo upravo ovog jula, kada je tišina Potočara trebala da odjekuje cijelim svijetom. Ali dok su majke Podrinja spuštale u zemlju kosti svojih najmilijih, naša vajna estradna elita miješala je karte, štimala mikrofone i brojala ugovorene tezge.
“Otkriće” portala BH Telegraf da Alen Islamović (kojem je pravo ime Alija) 11. jula, na Dan genocida, pjeva u srbijanskom Kraljevu, pokrenulo je lavinu reakcija. Ali, što je još važnije, pokrenulo je i lavinu novih saznanja o onima koji su zarad brze i lake zarade pogazili i minimum ljudskog pijeteta prema srebreničkim žrtvama.
Nije Alen bio sam u tom bezbožnom estradnom kolu na dan najveće tuge. Pjevao je te noći i Dženan Lončarević. Zapjevao je i Željko Bebek. Mikrofon je razvukao i Osman Hadžić, a iza kulisa je negdje dirigovao i Goran Bregović. Nikome od njih, u njihovim prebukiranim menadžerskim planerima, nije palo na pamet niti su se sjetili da je 11. jul dan sjećanja i planetarne tuge. Dan koji je izglasan u Ujedinjenim nacijama, verifikovan u desetinama međunarodnih sudskih presuda, i upisan u svijest svakog normalnog čovjeka na ovoj planeti.
Ali estradi kalendar ne znači ništa. Njihovi menadžeri ne gledaju datume istorijskog stradanja; oni gledaju samo da li je u pitanju petak, subota ili nedjelja. To što se Alen Islamović naknadno sjetio da se izvine, ne umanjuje ni sekundu odgovornosti, niti pere nepopravljivu štetu koju su sami sebi nanijeli. Kazna je već počela da stiže. Grad Zavidovići su i Islamoviću i Dženanu Lončareviću opravdano i ekspresno zatvorila vrata svog “Ljeta” – jer onaj ko pjeva 11. jula, kada cijeli svijet šuti i odaje počast žrtvama genocida, nema šta da traži pred publikom u Bosni i Hercegovini.
I neka znaju, ako ikada više pomisle zapjevati ovdje kod nas, u Tuzli – bit će javno pitani zašto su pjevali na Dan genocida u Srebrenici! Možemo mi zatvarati oči, ali u Tuzli se dobro zna red. Onaj ko pjeva 25. maja, na Dan ubijene tuzlanske mladosti, nije i nikada neće biti dobrodošao u grad soli. Baš kao što u ovom gradu nisu dobrodošli ni političari poput Nebojše Vukanovića ili Draška Stanivukovića, koji su imali obraza doći u Tuzlu, a da im na um nije palo da posjete Kapiju i poklone se ubijenoj djeci.
Rijetko ko je u tom estradnom blatu uspio ostati principijelan i sačuvati obraz. Samo je pokojni Oliver Dragojević svojevremeno rekao da nikada neće zapjevati u Beogradu – i riječ je održao do groba. S druge strane, sjetite se “hadžije” Edina Dervišhalidovića, koji je takođe svašta obećavao, pa brže-bolje otrčao u Beograd da puni Arene. Čak je i priču promijenio, pa nas počeo ubjeđivati kako njegova kultna ratna pjesma “Da te nije Alija” zapravo nije posvećena predsjedniku Aliji Izetbegoviću, nego eto – svim Alijama: i Izetbegoviću, i Aliji Miladinu… Zamislite vi te neviđene hipokrizije i bježanja od sopstvenog identiteta zarad beogradskih tapšača po ramenu!
Ali, šta uopšte očekivati od tog estradnog polusvijeta u kojem vlada potpuni nemoral, gdje se bez pardona skače iz jednog kreveta u drugi, i gdje se šmrče sve i svašta?
Kakve su to bezdušne “dinar efendije” svjedoči i priča koju sam čuo upravo danas. Jedna od velikih zvijezda bivše jugoslovenske pop-rok scene iz osamdesetih godina dobio je, neposredno pred nastup, vijest da mu je umro rođeni otac. Šta mislite, da li je otkazao koncert tamo negdje u Timočkoj krajini? Ni slučajno! Izašao je na binu, uzeo mikrofon i odradio tezgu do kraja.
Eto s kakvim sojem ljudi mi imamo posla. To su likovi kojima ništa na ovom svijetu nije sveto osim papirnih novčanica i bakšiša koji će strpati u džepove. Ali zaboravljaju jedno – kada kucne zadnji čas, a kucnut će svakome, taj krvavi i besramni bakšiš niko sa sobom u grob odnijeti neće.
Tamo se ide samo sa obrazom. A njihov je odavno ostao na podu kraljevačkih i beogradskih kafana.
