ODGOVOR NA DODIKOVU TVRDNJU DA SRBI NISU GENOCIDAN NAROD: Hronologija zločina i sustavnog istrebljenja Bošnjaka kroz historiju

Objavljeno:

Podijeli na:

Izjava Milorada Dodika u emisiji „Istraga“ Avde Avdića da „Srbi nisu genocidan narod“ i teza da „kolektivne krivice nema“ često služe kao politički štit od suočavanja s pravno utvrđenim činjenicama i presudama međunarodnih sudova. Iako u savremenom pravu krivica ima individualni karakter, historijska građa, memoarska svjedočanstva i studije o ratovima i stradanjima na tlu Bosne i Hercegovine i Balkana tokom 19. i 20. vijeka dokumentuju dugotrajni kontinuitet masovnih zločina, progona i sistematskog istrebljenja bošnjačkog stanovništva.

U priloženoj literaturi – poput studija Nijaza Durakovića (Prokletstvo Muslimana), Florens Hartman (Krv Realpolitike), te radova Edite Hasković i Dubravke Stojanović – ovi procesi sagledavaju se kroz prizmu sistemskih državnih politika koje su u više navrata poprimale oblike masovnih zločina i genocidnih praksi.

Kontinuitet stradanja: Historijski osvrt na masovne progone i genocidne prakse

1. Raspad Osmanskog carstva i progoni u 19. vijeku (1804–1878)

Procesi stvaranja nacionalnih država na Balkanu (Srbija, Crna Gora) od Prvog srpskog ustanka nadalje temeljili su se na ideji „čišćenja“ teritorija od muslimanskog stanovništva. Kroz sticanje autonomije i nezavisnosti Kneževine Srbije vršena su masovna protjerivanja, paljenja naselja i ubijanja Bošnjaka iz Užica, Šapca, Beograda, Smedereva i drugih gradova. Ovi događaji, praćeni mitologizacijom u epici i udžbenicima istorije, predstavljali su temelj kasnijih vojnopolitičkih planova za teritorijalnu ekspanziju.

2. Aneksiona kriza i Balkanski ratovi (1912–1913)

Period Balkanskih ratova donio je nova stradanja muslimanskog stanovništva u Sandžaku, Kosovu i Makedoniji, kao i u pograničnim krajevima. Dokumenti i izvještaji s terena bilježe masovne zločine, prisilna pokrštavanja i protjerivanja desetina hiljada ljudi s ciljem radikalne promjene etničke slike regiona.

3. Prvi svjetski rat i stradanja u pograničnim zonama (1914–1918)

Tokom Prvog svjetskog rata, posebno u Podrinju i Sandžaku, bošnjačko stanovništvo je stradalo usljed vojnopolitičkih obračuna, djelovanja paravojnih formacija (komitskih jedinica i dobrovoljaca) te odmazdi koje su sprovodile regularne vojske, praćenih pljačkama i masovnim iseljavanjima (muhadžirski talasi prema Turskoj).

4. Teror u Kraljevini SHS / Jugoslaviji (1918–1941)

Nakon stvaranja Kraljevine SHS 1918. godine, sprovedena je agrarna reforma koja je imala izrazito diskriminatorski karakter prema bošnjačkim zemljoposjednicima. Kroz političku represiju, policijsku kontrolu i nekažnjene zločine paravojnih formacija (poput četničkih akcija u istočnoj Bosni i Sandžaku), vršen je pritisak na iseljavanje i nacionalno obespravljivanje Bošnjaka, kojima je osporavano i samo nacionalno ime i historijski identitet.

5. Stradanja u Drugom svjetskom ratu (1941–1945)

U vrtlogu Drugog svjetskog rata na tlu Bosne i Hercegovine i Sandžaka, bošnjačko stanovništvo se našlo između ustaškog režima (koji ih je tretirao kao politički instrument) i četničkih jedinica Draže Mihajlovića. Četnički programi (poput Moljevićeve Homogene Srbije i direktiva Draže Mihajlovića) izričito su predviđali „čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata“ i stvaranje etnički čistih granica, što je rezultiralo stravičnim masovnim pokoljima bošnjačkog civilnog stanovništva u istočnoj Bosni, Foči, Višegradu, Pljevljima (Sandžak) i drugim krajevima.

6. Genocid u Bosni i Hercegovini (1992–1995)

Vrhunac višestruko pripremanog i dokumentovanog projekta velikodržavne politike ostvaren je tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (1992–1995). Kroz sistematski organizovan udruženi zločinački poduhvat, potpomognut od strane režima u Beogradu, JNA i paravojnih formacija, sprovedeno je masovno etničko čišćenje, otvaranje koncentracionih logora (Omarska, Keraterm, Manjača, Trnopolje), masovna silovanja i genocid – od kojih je pravno presuđen genocid u Srebrenici jula 1995. godine pred Međunarodnim sudom pravde i Haškim tribunalom.

Insistiranje na krilatici da „kolektivne krivice nema“ često se u političkom diskursu koristi kao teza kojom se pokušava izbjeći suočavanje s odgovornošću režima i ideologija koje su planirale i provodile zločine. Međutim, historijski izvori, pravne presude međunarodnih sudova i dokumentovana građa pokazuju da stradanja nisu bila incidenti pojedinaca, već dio razrađenih ideološko-političkih projekata (od Garašaninovog Načertanija i Moljevićevog programa do Memoranduma SANU i ratne politike devedesetih) čija je krajnja posljedica bila sistematsko uništavanje bića, kulture i opstanka bošnjačkog naroda na ovim prostorima.

E.S.

Podijeli na:

Podijeli na: