Bio je to januar 2000. godine kada sam s Bakirom Buljugijom radio prvi svoj intervju. Zatekao sam ga u Osnovnoj školi Centar, a naslov koji je osvanuo u Sport markeru glasio je: “Slobodino turbo krilo”.
Nismo tada mogli naslutiti da će njegova karijera trajati 29 godina. Počela je 1994. godine, a završila se sinoć u Bijeljini. O razdoblju između 1994. i 2023. godine može se napisati knjiga, prožeta uspjesima, ponekad i padovima, ali je konstanta svih tih godina bila da je Buljugija uvijek davao i više od maksimuma i da je do koske bio predan poslu koji obavlja.
Siguran sam da je mogao više u kontekstu klubova, ali okolnosti u kojima je igrao, rejting bh.rukometa u Evropi, problematika oko viza, status stranog igrača itd. sputali su i njega, ali i mnoge druge da dođu do Španije, Francuske, a možda i Bundeslige.
Bakir Buljugija je rekao zbogom igračkom dijelu karijere, ali… Ne vjerujem da će ikada reći zbogom rukometu i sportu uopšte. Uostalom to je njegovo životno i profesionalno opredljenje…
Na kraju svoje igračke karijere Buljugija je na društvenim mrežama objavio tekst sljedeće sadržine:
Poštovani prijatelji, kolege…
Tako davne ‘94 prvi puta sam stao na parket u maloj sali SKPC Mejdan u tadašnjoj RK “Sloboda – Solana” Tuzla kod trenerka Zdravka i napravio prve rukometne korake.
Obzirom da sam uporedo trenirao fudbal i boks, te nakon nekoliko mjeseci napuštam rukomet i okrećem se svojoj prvoj sportskoj “ljubavi”, fudbalu.
Obzirom da je bio ratni period, nakon nekoliko mjeseci i nekoliko granata te otkazanog treninga na pomoćnom terenu stadiona “Tušanj”, igrom slučaja, na nagovor mog prijatelja Emira Ferhatbegovića u OŠ “Jusuf Jakupović” ponovo počinjem trenirat rukomet.
A sad uh … naravno da je vrijeme za odlazak, možda i prije bilo, ali eto opet je teško ..
Nakon nepunih 29 godina došlo je vrijeme za oproštaj, za kraj jednog dijela života za koji sam vjerovao da nikad neće doći, ali mora, treba .. zbog zdravlja, zbog mlađih…
Kako i kome se sve zahvaliti?
Toliko klubova, saigrača, saigrača iz reprezentacije, trenera, pomoćnih trenera, sportskih radnika i sudija i službenih lica…
Svima veliko HVALA i na dobrom, ali i na lošem… Jer i jedna i druga strana obične smrtnike, sportiste čini boljim te izgrađuje prepoznatljiv sportski identitet.
Posebno Hvala mojim roditeljima, sestri Lejli i mojoj Jasmini koja je uz mene 22 godine, koja je tu i kad je dobro i kad je lose, svašta smo predeverali zajedno i ko zna mene zna i nju i obratno, jer uvijek smo zajedno.
Za mene, ubjedljivo najgori period u karijeri je povreda prednjeg križnog ligament i operacija istog, ali i to otkrije u tebi fajtera da se vratiš još bolji i spremniji, izgradi karakter sportiste koji ne odustaje baš tako lako…
Ako sam nekog nekad uvrijedio, povrijedio sigurno to nije bila namjera, sportista sam koji je nastojao uvijek na terenu i samo na terenu, kroz svoj individualni doprinos, pokazati da sam bolji. Pokušavao sam graditi takav stav i status u ekipama gdje god sam igrao da prvo svojim primjerom pokažem učinak, sa mentalnim sklopom i emotivnim nabojem doprinesem u razvoju mladih igrača… Obožavam mlade igrače koji pokazuju visok nivo volje i htjenja za uspjehom…
Rukomet nije individualni sport, prevladava kolektiv koji izbaci individualni kvalite… Posebno pozicija lijevog krila, gdje isključivo zavisiš od svojih saigrača… Svi ti silni saigrači su me učinili koliko toliko boljim na terenu. Svlačionica mi je bila najvažnija, da smo posloženi, da vjerujemo jedan drugom, da pušemo u isti rog… 15 individualaca su ništa, ukoliko nemaju između sebe hemiju i stvorenu sinergiju…
Trudim se vjerovati da sam mogao napraviti bolju internacionalnu karijeru, ali vrijeme, loš tajming ali i sreća nisu bili baš naklonjeni… Za dres reprezentacije imao bih svašta napisat, ali znaju to pojedinci…
Ne mogu, da ne spomenem moje prijatelje Obrenka i Bogdana, ljude s kojim sam u RK Bijeljina zadnjih pet godina i koji su mi produžili karijeru, a evo upriličili oproštaj za pamćenje.
Hvala Vam momci!
Tužan sam, jer je sport i rukomet moj život… Sportu sam posvećen 100%, ali s druge strane i sretan, jer ću sad imati vise vremena za svoju porodicu, za propuštene rođendane, proslave…
A tu su i moji veterani, s njima ostajem na parketu i svlačionici, ne mogu ja bez terena… Oni imaju moj ogroman respect sa organizacionog i sportskog aspekta, do kad će me trpit, ne znam, vidjet ćemo, ali sigurno idemo dalje…
HVALA VAM LJUDI NA SVEMU!
