Omer Kovčić: BiH mora odbraniti svoje vode jer se u Evropi zbog toga već ratuje

Upravljanje vodnim resursima ima stoljetnu tradiciju u Bosni i Hercegovini. Veći dio državne granice otpada na rijeke (Sava, Una i Drina), a na krajnjem jugu imamo izlaz na Jadransko more. Hidrografski, BiH pripada crnomorskom (75 posto) i jadranskom slivu (25 posto).

Prosječna godišnja količina padavina na području BiH iznosi 1.250 l/m2 što teoretski rezultira sa prosječnim godišnjim potencijalnim otjecanjem od 2.030 m3/s. Međutim, procjenjuje se da samo 57 posto ukupne oborinske vode (1.155 m3/s) otiče sa teritorije BiH (403 m3/s otiče prema Jadranskom moru i 722 m3/s prema slivu rijeke Save i do Crnog mora).

Prema podacima Svjetske banke relativna godišnja dostupnost vodnih resursa po glavi stanovnika rangira BiH među zemlje “prosječne dostupnosti vode”, odnosno 9,461 m3/st, što predstavlja najveću količinu pitke vode po glavi stanovnika u regiji. Poređenja radi, BiH je sedam puta bogatija od Njemačke prema obnovljivim izvorima pitke vode.

U regiji jugoistočne Evrope, odmah poslije BiH je Hrvatska koja ima 8.555 m3 vode po glavi stanovnika. Slijedi Albanija gdje je zabilježeno 8.364 m3 vode po glavi stanovnika. Na samom začelju su Makedonija sa 2.616 m3 i Srbija sa 1.158 m3 pitke vode po glavi stanovnika.

Ono na što treba biti svi obazrivi jeste da skoro sva vodno – komunalnih preduzeća se susreću sa izuzetno malim količinama vode koje se obezbjeđuju za vodosnabdijevanje stanovništa. Niski nivoi podzemnih voda, nedostatak vode u izvorištima, odnosno bunarima, smanjena njihova izdašnost, te veliki gubici u vodovodnim sistemima (preko 50%) dovodi do restrikcija u vodosnabdijevanju stanovništva i industrije.

Gubici u pojedinim gradskim vodno – komunalnim preduzećima su daleko veći nego u pojedinim Evropskim gradovima i to najveći u Sarajevu (preko 70 %), zatim Goraždu (preko 65%), Mostaru (preko 55%), Bihaću (preko 52%), Bijeljini (preko 45%), Tuzli (preko 42%), Banja Luci (preko 40%), itd.

Treba istaknuti da od Dejtonskog sporazuma, ne postoji jasno organizirana struktura upravljanja vodama na državnom nivou. Ovo je, svakako, veliki izazov jer entiteti u BiH imaju svoje odvojene ustave i posebno zakonodavstvo, uključujući zakone o upravljanju vodama (u FBiH imamo dvije vodne agencije i to Agencija za vodno područje rijeke Save i Agencija za vodno područje Jadranskog sliva, dok u RS-u imamo Vode Srpske).

Razlike u vodoprivrednim strukturama entiteta čine upravljanje vodnim resursima složene i često neefikasne, te je jasna potreba za koordinacijom i saradnjom na međukantonalnoj i međuentitetskoj osnovi. Osim toga, značajna prepreka za sektor voda je nedostatak organizacije na državnom nivou, koja bi bila odgovorna za cjelokupno upravljanje vodama i koordinaciju. Ovakvo državno uređenje dovodi do brojnih problema i prepreka za efikasnu međunarodnu saradnju u oblasti vodnih resursa.

Hidropolitika na globalnom nivou

Voda sve više postaje predmet geopolitičkih rasprava, tako da se sve češće i govori o geopolitici vode. Kao i u mnogim regijama svijeta i u Evropi raste zabrinutost zbog problema u snabdijevanju vodom i nestašice vode, a koje su u korelaciji sa sve većim rizikom od suša uslijed klimatskih promjena.

Aktuelna agresija Rusije na Ukrajinu ima i svoju hidrološku pozadinu vezanu za Krim.

Sjevernokrimski kanal izgrađen je za potrebe vode za piće i navodnjavanje južne Ukrajine i Hersonske oblasti na Krimu. Prije 2014. godine Ukrajina je snabdijevala 85 posto potreba Krima za slatkom vodom preko Sjevernokrimskog kanala koji povezuje rijeku Dnjepar i poluostrvo Krim. Nakon što je Rusija anektirala Krim 2014. godine, Ukrajina je prekinula dotok vode na Krim.

Ratna devastacija brane na Sjevernom Krimskom Kanalu 24. februara 2022. godine vratila je pristup vodi iz kanala na Krim. Međutim, to neće biti dovoljno da se osigura sigurnost vodosnabdijevanja Krima. Ova situacija zahtijeva potpunu kontrolu sliva rijeke Dnjepar je je upravo kontrola ovog sliva i jedan od ruskih ratnih ciljeva. Pronalaženje mehanizma za raspodjelu vode između kopna i Krima odigralo bi integralnu ulogu u izgradnji povjerenja između zaraćenih strana. Rješavanje ovog spora predstavljalo bi i ekološki kompromis.

Trenutna situacija u Evropi je takva da se Mađarska i Slovačka sukobljavaju oko rijeke Dunav. Industrijsko zagađenje rijeke Elbe je razlog sukobljavanja Njemačke i Češke dok se Mađarska i Rumunija sukobljavaju oko rijeke Šamoš zbog alokacije voda. Isti razlog sukobljavanja je i u slučaju rijeke Tahe između Španije i Portugala. Potencijalne nesuglasice između Njemačke i Francuske mogle bi nastati zbog komercijalne eksploatacije rijeke Rajne.

Moguće je formiranje geopolitičkih zona gdje bi zbog vode mogli odnosi eskalirati u konflikte ili ratove. Prva krizna zona bi se odnosila na Bliski Istok, a druga krizna zona bi bila geografsko područje Turske, Iraka i Sirije.

Provincija Kvebek i SAD se sukobljavaju oko Zaliva Sen Loran zbog hidrauličnog preuređenja. Pored toga se SAD i Meksiko se sukobljavaju oko rijeka Kolorado i Rio Grande, a u vezi hemijskog zagađenja, međunarodnih kvota i saliniteta.

SAD i Meksiko se sukobljavaju oko rijeka Kolorado i Rio Grande a u vezi hemijskog zagađenja, međunarodnih kvota i saliniteta.

Bolivija i Čile su u sukobu u vezi brane i saliniteta rijeke Lauka. Argentina i Brazil se sukobljavaju zbog brana na rijeci Parana, a Ekvador, Peru na rijeci Senepa zbog podjela voda. Ono što svakako treba napomenuti jeste to da su Brazil, Paragvaj, Urugvaj i Argentina potpisale sporazum i sklopile dogovor o međusobnoj saradnji a s ciljem sprečavanja sukoba na podučju Gvarani Akuifer. Dakle, tenzije i sukobi oko voda postoje na Bliskom i Srednjem Istok, u Aziji, u Africi, Sjevernoj Americi i Evropi.

Ono što će karakterisati našu budućnost jeste nedostatak vode koji će se negativno odraziti na sam način života, blagostanje i zdravlje ljudi, kao i opštu, državnu i nacionalnu bezbjednost, pogotovo ako se ostvare procjene da 2030. godine gotovo 5 milijardi osoba neće imati pristup pitkoj vodi. Poseban problem koji prouzrokuje suše i nedostatak vode, a time i potencijalne i stvarne sukobe oko vodnih resursa, odnosi se na klimatske promjene.

Kriza vode u Evropi

Razlog sukoba oko vode jesu posljedice klimatskih promjena osjećaju se u svim dijelovima svijeta. Hitno će se morati poduzeti mjere za očuvanje klime, inače će se ti učinci samo pojačavati.

Ozbiljne suše i rijetke kiše u posljedne vrijeme nametnule su restrikcije vode u zemljama Evrope. Klimatske promjene se osjećaju u cijelom Starom kontinentu.

Predviđa se da će u središnjoj i istočnoj Evropi glavni učinak klimatskih promjena biti ekstremne temperature, koje, zajedno sa smanjenjem količine ljetnih oborina, mogu povećati rizik od suša i potražnju za energijom tijekom ljeta.

U Italiji, situacija je vjerovatno najdramatičnija u sjevernoj dijelu, gdje regija trpi najgoru sušu u posljednjih 70 godina, što govori da je 100 gradova pozvano da ograniče potrošnju vode što je moguće više, da su vodostaji najveći rijeka su 8 puta niži nego inače, da je zabranjeno je zalijevanje vrtova, sportskih terena, pranje automobila i terasa, punjenje bazena i da su isključene su sve fontane.

Što se tiče Portugala do kraja maja već 97% teritorije je bilo zahvaćeno sušom, a poduzete su slijedeće mjere kao što su ograničenje proizvodnje hidroenergija na 2 sata sedmično u hidroakumulacijama, zabrana zalijevanja vrtova sportskih terena, pranja automobila, terasa itd.

Španjolska je također izrazito suha, s dvije trećine ukupne kopnene površine u opasnosti od dezertifikacije, a mjere su poduzete slijedeće kao što su da su pojedini gradovi ograničili upotrebu vode na nekoliko sati dnevno, redukcije vode u pojedinim gradovima u Kataloniji su takve da vode ima između 06-10 i od 20-00 sati, itd.

U Sloveniji, vlasti su odlučile zatvoriti sve sisteme za natapanje zelenih javnih površina, na svim plažama su isključeni tuševi, kao i fontane i česme na javnim mjestima. Od danas se zabranjuje i zalijevanje privatnih vrtova i pranje automobila, a automobile mogu prati samo one autopraonice koje koriste recikliranu vodu.

Da se zaključiti da, klimatske promjene i energetska tranzicija nisu stvar daleke budućnosti, mi trenutno proživljavamo te promjene i suočavamo se sa evidentnim posljedicama koje one donose. Rat u Ukrajini, te događaji u Evropi i svijetu pokazuju u kojoj mjeri smo ovisni o fosilnim izvorima energije.

Zemlje članice EU-e su u proteklih 30 godina provele mnogobrojne planove i inicijative za postupno ukidanje korištenja resursa uglja, posebno u svjetlu sve veće osjetljivosti na negativne uticaje klimatskih promjena. Proizvodnja iz rudnika uglja i elektrana, koja je dugo pridonosila sigurnosti snabdijevanja energijom i poslovala s profitom, u mnogim je članicama EU-a zatvorena ili smanjena.

Udio termoelektrana, koji je 1990. godine činio 40% proizvodnje električne energije u Evropskoj uniji, postupno je padao svake godine, što je 2020. godine ukupan udio iznosio 13%.

Međutim, mnoge su se zemlje okrenule prema uglju kao energetskom resursu zbog rastuće potražnje nakon pandemije COVID-19 i rusko-ukrajinskog rata, što je pogoršalo poteškoće u nabavi izvora energije poput nafte i prirodnog plina. Proizvodnja energije iz uglja dosegla je 15% 2021., a nakon rata je čak i dodatno rasla. Do kraja 2022. godine procjenjuje se da će udio ugljena u proizvodnji električne energije dosegnuti čak 20%.

Kao mjeru za suzbijanje potencijalnih poremećaja u snabdijevanju prirodnim plinom iz Rusije, nekoliko Evropskih zemalja, poput Njemačke, Francuske, Engleske i Austrije, već je razvilo planove za upotrebu uglja. Te su se nacije okrenule oživljavanju svojih termoelektrana ili produženju razdoblja rada elektrana koje je planirano zatvoriti.

Elektrane na Drini

Hidroenergija predstavlja jedini siguran i elastičan izvor za dobijanje energije i bez nje se usporava energetska tranzicija.

Prema Međunarodnoj hidroenergetskoj asocijaciji (International Hydropower Association – IHA) i Eurostatu, u 2021. godini u Evropskoj Uniji (EU-27) 33% proizvodnje električne energije se vrši iz obnovljivih izvora, odnosno 660 TWh.

Što se tiče Bosne i Hercegovine bitno je istaknuti kako su u ukupnoj bruto proizvodnji termoelektrane sudjelovale sa 72% posto, hidroelektrane sa 26%, a solarne elektrane i vjetroelektrane sa 2%.

Na osnovu podataka od strane Međunarodno hidroenergetske asocijacije Norveška i Turska imaju najveći hidroenergetski instalisani kapacitet koji iznosi 33.391,00 MW odnosno 31.497,00 MW.

Bosna i Herrcegovina sa instalisanim kapacitetom u iznosu od 2.187,00 MW se nalazi prije Hrvatske sa instalisanim kapacitetom u vrijednosti od 2.155,00 MW.

Zbog svojih prirodnih karakteristika (razvijen relјef, relativno bogatstvo oborina, razvijena hidrografska mreža), BiH se svrstava u područja bogata hidroenergetskim potencijalom. Najznačajniji dio hidroenergetskog potencijala nalazi se u slivovima rijeka Drine, Vrbasa i Trebišnjice, a manji dio u slivovima rijeka Une, Sane, Bosne i Neretve. Sva ova slivna područja istraživana su u cilјu iskorištavanja vodnog potencijala za proizvodnju električne energije.

Neosporni su značaj i veličina hidroenergetskih potencijala u zemlji, a koji pritom nemaju adekvatan sistem zaštite i ubiranja prihoda. Takvo stanje je u velikoj mjeri nastalo i uslijed neusaglašavanja vodnih granica.

Bez rješavanja aktuelnog pitanja granice sa BiH, Srbija ne može napredovati ka EU, a rješavanje granice zapravo je rješavanje pitanja ogromnih dugovanja Srbije prema BiH kao i rješavanje pitanja korištenja električne energije proizvedene na hidroelektranama Zvornik i Bajina Bašta u budućnosti.

Naime, hidroelektrane Bajina Bašta i Zvornik su izgrađene na zajedničkom dijelu sliva rijeke Drine. HE Bajina Bašta je izgrađena na teritoriji Bosne i Hercegovine koja zauzima oko 67% od cijele njene površine, dok HE Zvornik zauzima 49,8% teritorija Bosne i Hercegovine. Poznato je da sliv Drine pripada i Srbiji i Bosni i Hercegovini, međutim proizvedenu hidroenergiju na pomenutim hidroelektranama u cjelovitosti koristi samo Srbija.

Evidentno je da se radi o prirodnom resursu, koji podliježe normama pravednog višenamjenskog korištenja zajedničkih vodotoka, te je očigledno da se radi o uzurpaciji potencijala, ali i neuvažavanjau suvereniteta i prava građana Bosne i Hercegovine na prirodne resurse svoje zemlje.

Koncesije za ovakve objekte se daju na period od 30 godina. Uzimajući u obzir da HE Zvornik funkcionira već više od 66 godina i HE Bajina Bašta više od 56 godina, situacija je poprilično jasna.

Države potpisnice Konvencije o vodama obavezale su se da će najveći dio konkretnih odluka rješavati kroz bilateralne sporazume, jer je Drina nacionalni resurs države, a ne jednog dijela države ili entiteta. Stručna javnost se zalaže za hitno rješavanje ovih problema jer je BiH najviše na gubitku nepoštivanjem odluka ovog dogovora.

Voda nije jedini izvor energije

Osim proizvodnje hidroenergije u svijetu vjetar i sunce imaju krucijalnu ulogu u rješavanju energetskih problema.

U posljednjih nekoliko godina, proizvodnja električne energije iz energije vjetra i solarne energije bilježi impresivan rast. Istovremeno se sve više povećava troškovna konkurentnost proizvodnje električne energije iz energije vjetra i sunca u odnosu na troškove proizvodnje električne energije sagorijevanjem fosilnih goriva.

Na osnovu analize Ember-a britanskoga istraživačkog centra za klimatske promjene i energiju na globalnom nivou u 2021. godini, prvi put je proizvedeno 10% koristeći energiju vjetra i sunca od ukupne proizvedene električne energije.

U svijetu je trenutno popularna i izgradnja plutajućih solarnih elektrana na vodenim površinama postojećih vještačkih akumulacija.

Singapuru je u julu 2021. godine puštena u pogon najveća plutajuća solarna elektra kapaciteta 60 MW. U Portugalu na hidroakumulaciji Alqueva u julu ove godine puštena je u rad plutajuća solarna eletrana, kapaciteta 5 MW, a najveći projekat u regiji jeste plutajuća solarna elektrana kapaciteta 2 MW na hidroakumulaciji Banja u Albaniji.

Ali mora se imati na umu da ni to nije cjelokupno rješenje problema, naime, u nedostatku vjetra i sunca može se osloniti zasad samo na hidroenergiju. Klimatska neutralnost zahtijeva masovno povećanje proizvdnju energije vjetra i sunca. Skladištenje energije u mreži bit će neophodno kada sunce ne sija i kada nema vjetra.

Ono što je bitno naglasiti jesta da bi se vršila izgradnja sistema hidroakumulacija za skladištenje energije u vidu „zatvorene petlje“ ili „bez vodotoka“ koji koriste par postojećih jezera ili hidroakumulacija umjesto rijeka, a zaobišli bi pritom potrebu za novim branama, uz malo dodatne potražnje za zemljištem, osim za dalekovode te uz iskorištenje viška energije iz solarnih elektrana i vjetroparkova.

Hidroakumulacije za skladištenje energije trenutno čini 94% instaliranih globalnih kapaciteta za skladištenje energije. Prema Međunarodno hidroenergetske asocijacije, reverzibilne hidroelektrane danas mogu pohraniti oko 9.000 gigavat-sati (GWh) energije. Zemlje poput Japana imaju ogroman kapacitet za skladištenje, što omogućava svojoj floti nuklearnih i fosilnih goriva da održe gotovo konstantnu proizvodnju.

Baterije čine većinu ostatka tržišta skladištenja električne energije. Cijene brzo padaju, te se mogu natjecati s hidroakumulacijama za skladištenje energije za kratkotrajno skladištenje (minuta do sati). Treba istaći, da su hidroakumulacije mnogo jeftinije za dugotrajno skladištenje energije (preko noći ili više dana) i imaju duži vijek trajanja, odnosno 50-100 godina.

Danas se u cijelom svijetu razvijaju brojni veliki projekti hidroakumulacija za skladištenje i proizvodnju hidroenergije. Tako, u Uzbekistanu, državni proizvođač hidroenergije i projektant JSC Uzbekhydroenergo su u fazi implementacije s francuskim državnim komunalnim preduzećem (EDF) o izgradnji 200 MW projekta u regiji Taškent.

U Švicarskoj, u julu 2022. godine puštena je u rad hidroakumulacija za skladštenje, kapaciteta 900 MW, koja je izgrađena od strane kompanije Nant de Drance.

U Škotskoj, firma ILI Group objavila je u junu 2021. da je vlada odobrila prijedloge za izgradnju hidroakumulacije za skladištenje „Red John“ u vrijednosti od 550 milijuna funti (774 milijuna dolara), kapaciteta 450 MW koja će biti locirana na obali Loch Nessa.

U UAE, Dubai Electricity and Water Authority gradi reverzibilnu hidroelektranu od 250 MW u planinama Hajar. To će biti i ujedno i prva hidroakumulacija za skladištenje u Arapskom zaljevu, a očekuje se da će početi sa radom početkom 2024 godine.

U SAD-u, Eagle Crest Energy razvija reverzibilnu hidroelektranu od 1300 MW s 18 sati skladištenja u bivšem rudniku željeza u Kaliforniji. Projekt bi trebao početi s radom 2027., ali trenutno je pod znakom pitanja nakon što su lokalne skupine izrazile zabrinutost zbog njegovog potencijalnog utjecaja na lokalni okoliš i podzemne vode.

Prva australska hidroakumulacija za skladištenje u gotovo 40 godina trebala bi biti dovršena do 2024. Postrojenje Kidston Stage 2 kapaciteta 250 MW u Queenslandu koštat će približno 600 milijuna dolara. Osim toga, postoje i dva druga velika projekta u razvoju u Novom Južnom Walesu; projekat kapaciteta 2GW „Snowy 2.0“ i projekat „Oven Mountain“, kapaciteta 600 MW.

Očekuje se da će „Greenko Group’s Pinnapuram“ projekat biti pušten u rad 2023. godine, a koji je lociran u Andra Pradeshu u Indija. Projekat će predstavljati kombinaciju solarne elekktrane kapaciteta 2 GW, vjetroelektrane kapaciteta 400 MW i hidroakumulacije za skladištenje sa kapacitetom 1,2 GW.

BiH ima dar od Boga

Bosna i Hercegovina je izuzetno bogata prirodnim resursima koji su neophodni za proizvodnju električne energije. Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH) i Republika Srpska (RS) su većinski vlasnici elektroprivrednih preduzeća, a time i većine rudnika, hidroelektrana i termoelektrana u BiH.

Zbog svojih prirodnih karakteristika (razvijen relјef, relativno bogatstvo oborina, razvijena hidrografska mreža), BiH se svrstava u područja bogata hidroenergetskim potencijalom. Najznačajniji dio hidroenergetskog potencijala nalazi se u slivovima rijeka Drine, Vrbasa i Trebišnjice, a manji dio u slivovima rijeka Une, Sane, Bosne i Neretve. Sva ova slivna područja istraživana su u cilјu iskorištavanja vodnog potencijala za proizvodnju električne energije.

BiH se nalazi na jednoj od najboljih evropskih i svjetskih lokacija kada je u pitanju proizvodnja električne energije iz solarnih panela čemu pogoduju veliki broj sunčanih sati uz solidnu nadmorsku visinu i neophodnu svježinu za prirodno hlađenje panela. Prema podacima Međunarodne agencije za obnovljive izvore energije (IRENA), BiH ima godišnji potencijal od 30 teravat (TW) sati što je skoro tri puta više od sadašnje potrošnje električne energije.

Takođe, potencijal koji Bosna i Hercegovina ima se može ogledati u izgradnji plutajućih solarnih elektrana na vodenim površinama vještačkih hidroakumulacija (Buško, Modrac, Jablaničko, Ramsko i dr.).

Što se tiče Tuzlanskog kantona izgradnja plutajuće solarne elektrane na hidroakumulaciji Modrac bi mogla biti jedna od pilot projekata na prostorima bivše Jugoslavije. Pošto se radi o ogromnoj povrišini koju hidroakumulacija Modrac ima (1.669,00 ha). Procjena je da plutajuća solarna kapaciteta od 10 MW zauzima površinu od 8 ha, što bi iznosilo 0,48% od ukupne površine hidroakumulacije Modrac.

Elektroenergetski sistem Bosne i Hercegovine u cjelini i svi njegovi sastavni dijelovi pojedinačno nalazi se u specifičnim i vrlo složenim uslovima rada. U BiH se više od 50% ukupno proizvedene električne energije proizvede u termoelektranama sa proizvodnim tehnologijama koje su tehnološki i ekološki neprihvatljive. Domaći ugalj može samo djelimično i kratkotrajno nadomjestiti (pre)skupi plin i naftu, što upućuje na to da je potrebno intenzivirati energetsku tranziciju ka obnovljivim izvorima energije koji će omogućiti značajno veće iskorištavanje energetskih potencijala kada su u pitanju energija sunca i vjetra. Energetska tranzicija je započeta u vidu izgradnje solarnih elektrana na područjima na kojima je završena eksploatacija uglja i drugih sirovina, te na odlagalištima od strane JP EP BiH.

I na kraju kada se uzme sve u obzir te i da je Njemačka ušla u proces reaktiviranja svojih termoelektrana, što govori o ozbiljnosti problema sa energentima na svjetskom nivou, potrebno je podržatii izgradnju novih termoenergetskih objekata i nastaviti aktivnosti na izgradnji bloka 7 u Tuzli u skladu sa preporukama evropske komisije, što je od izuzetnog značaja za održanje elektroenergetskog bilansa u Bosni i Hercegovini.

(Dr. Omer Kovčić predavač je na Univerzitetu u Tuzli, na Rudarsko geološko građevinskom fakultetu. Doktor tehničkih nauka iz oblasti građevinarstva.)

Komentari