Politički preokret u Srbiji i pobjeda opcije okupljene oko platforme „Studentska lista – Studenti pobjeđuju“ u regiji je dočekana kao potencijalni vjesnik tektonskih promjena i raskida s dugogodišnjom praksom relativizacije, skrivanja i institucionalne zaštite presuđenih ratnih zločinaca. No, za Bosnu i Hercegovinu, a posebno za grad Tuzlu, istinski lakmus-papir stvarne demokratske transformacije Beograda neće biti deklarativne političke poruke, već konkretna djela – a prvo i najvažnije među njima nosi ime Novaka Đukića.
Godinama je prethodni srbijanski režim služio kao sigurna kuća za čovjeka koji je 25. maja 1995. godine komandovao artiljerijskim masakrom na tuzlanskoj Kapiji, kada je jednim projektilom ubijeno 71, a ranjeno više od dvije stotine nedužnih mladića i djevojaka čiji je prosjek godina bio tek dvadesetak.
Decenija izrugivanja pravdi i žrtvama Kapije
Podsjećamo, Novak Đukić je pred Sudom Bosne i Hercegovine 2014. godine pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Koristeći proceduralne rupe i medicinske izgovore, pobjegao je u Srbiju, gdje je godinama pod pokroviteljstvom odlazećih političkih struktura, obavještajnog aparata i prorežimskih tabloida živio kao slobodan čovjek. Umjesto ćelije, presuđeni general Vojske Republike Srpske uživao je institucionalnu zaštitu, dok su beogradski sudovi pod političkim pritiskom godinama opstruisali preuzimanje izvršenja pravosnažne presude pod plaštom tobožnjih vještačenja njegovog zdravstvenog stanja.
Sve to rađeno je uz grubo ignorisanje postojećeg Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Srbije o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima, čime je pravosuđe u Beogradu direktno pljunulo u lice porodicama pobijene djece.
Tuzla od studenata ne traži riječi, već zakon i pravdu
Građani Tuzle, preživjele žrtve i porodice čija je mladost pokošena na asfaltu Kapije, sada se s jasnim i nedvosmislenim zahtjevom obraćaju mladim ljudima koji su preuzeli odgovornost za vođenje Srbije. Generacija koja je stala na čelo promjena – generacija vršnjaka onih koji su 25. maja 1995. godine ubijeni dok su se smijali, družili i slavili Dan mladosti – ima moralnu i zakonsku dužnost da presiječe čvor beščašća.
Tuzlaci od nove, studentske vlasti ne očekuju diplomatske fraze, već neodložno djelovanje:
-
Izručenje pravosudnim organima Bosne i Hercegovine: Hitno uklanjanje političkih barijera i prebacivanje Novaka Đukića u državni zatvor u Vojkovićima na izdržavanje zaslužene kazne;
-
Ili momentalno sprovođenje iza rešetaka u Srbiji: Ukoliko zakonske prepreke vezane za državljanstvo to onemogućavaju, dosljedna primjena međudržavnog sporazuma i momentalno upućivanje Đukića u Padinsku skelu, Sremsku Mitrovicu ili Požarevac.
Pravosnažno presuđeni ratni zločinac ne smije provesti niti jedan jedini dan više na slobodi, šetajući beogradskim ulicama dok majke Tuzle decenijama obilaze bijele nišane i grobove svoje djece u Aleji mladosti na Slanoj Banji.
Vrijeme za katarzu
Pobjeda studentske opcije nosi sa sobom ogroman teret dokazivanja da Srbija istinski napušta mračne sjene devedesetih. Zaštita krvnika tuzlanske mladosti nije bila nacionalni interes, već sramotna hipoteka koju je prethodna vlast nametnula cjelokupnom društvu.
Zarad one nevine djece koja su imala iste snove, nade i mladost kakvu danas imaju studenti u Beogradu i Novom Sadu, Đukić mora u zatvor. Sve manje od toga značilo bi samo promjenu lica na vlasti, uz zadržavanje istog onog moralnog ambisa koji regiju drži zatočenom već trideset godina.
E.Skokić
