Šlagvort za ovu kolumnu dao mi je vrhunski karikaturista Hule Hanušić iz Brčkog, čovjek koji već godinama iz Beča preciznije secira društvene i sportske pojave nego mnogi analitičari sa televizijskih ekrana. Nakon poraza Bosne i Hercegovine od Švicarske 1:4 na Svjetskom prvenstvu napisao je da je naša odbrana ličila na švicarski sir – puna rupa.
Na prvu, čovjek bi rekao da je potpuno u pravu.
Kada pogledate rezultat, teško je izvući drugačiji zaključak. Primiti četiri gola i pričati o dobroj odbrani djeluje gotovo kao vrijeđanje inteligencije. Međutim, fudbal je često mnogo složeniji od konačnog rezultata, a upravo u toj složenosti krije se razlog zbog kojeg ovaj poraz treba analizirati hladne glave, bez histerije i bez samobičevanja koje je postalo omiljeni nacionalni sport čim reprezentacija izgubi jednu utakmicu.
Jer, ako ćemo biti pošteni, Bosna i Hercegovina nije izgubila utakmicu u prvih 74 minute.
Do tog trenutka igrala je disciplinovano, kompaktno i organizovano. Švicarska jeste imala loptu više u svom posjedu, jeste kontrolisala ritam i pokazivala zbog čega pripada evropskom vrhu, ali nije izgledala kao ekipa koja će nekome utrpati četiri gola. Naprotiv. Naši su stajali dobro, zatvarali prostore, trčali i borili se. Da je neko tada ponudio opkladu da će utakmica završiti sa tri gola razlike, vjerovatno bi ga proglasili ludim.
Onda je došao trenutak koji na velikim takmičenjima često razdvaja uspješne reprezentacije od onih koje tek uče kako se igra na najvišem nivou.
Jedna pogrešna odluka.
Jedno loše izbacivanje lopte.
Jedan trenutak nepažnje.
Memićeva greška otvorila je prostor Manzambiju za pogodak i od tog trenutka utakmica je dobila potpuno drugačiji tok. Ne zato što je Bosna psihološki pala nakon primljenog gola, nego zato što je vrlo brzo ostala i bez Tarika Muharemovića koji je zaradio crveni karton.
Tu zapravo počinje priča o porazu.
Ne kod rezultata 0:1.
Nego kod trenutka kada ostajete sa deset igrača protiv reprezentacije kakva je Švicarska.
Tada više ne igrate utakmicu kakvu ste planirali.
Tada više ne postoje želje.
Postoje samo mogućnosti.
A mogućnosti su nalagale jednu stvar – zatvoriti sve prilaze golu i sačuvati što se sačuvati može.
Nekome će ovo zvučati kukavički, ali turnirski fudbal nema veze sa romantikom. Turnirski fudbal je matematika. Na prvenstvima se ne dijele bodovi za ljepotu, nego za rezultat. U tom trenutku Bosna i Hercegovina morala je razmišljati kao mala reprezentacija koja želi proći grupu, a ne kao velesila koja može igrati otvoreno protiv svakoga.
Možda bi poraz od 0:1 bio bolan.
Možda bi poraz od 0:2 bio neugodan.
Ali poraz od 1:4 ostavlja posljedice koje se mogu osjetiti i na tabeli.
Gol-razlika je često tihi sudija velikih takmičenja. Mnoge reprezentacije kroz historiju naučile su to na najteži mogući način.
Ipak, nije vrijeme za tragedije.
Naprotiv.
Paradoksalno, najvažnija stvar koja se Bosni i Hercegovini dogodila na ovom prvenstvu nije poraz od Švicarske. Najvažnija stvar je činjenica da uprkos tom porazu i dalje držimo sudbinu u vlastitim rukama.
To je ono što mnogi danas previđaju.
Da je neko prije početka prvenstva ponudio scenarij u kojem će Bosna u posljednjem kolu sama odlučivati o prolasku dalje, većina bi ga objeručke prihvatila.
E upravo smo tu.
Na korak.
Na jednoj utakmici.
Na devedeset minuta od historije.
Zbog toga je duel sa Katarom mnogo više od obične utakmice. To je ispit zrelosti ove generacije. To je trenutak u kojem će pokazati jesu li spremni napraviti iskorak ili će ostati upamćeni kao još jedna talentovana reprezentacija koja je bila blizu.
Naravno da nedostataka ima.
Protiv Švicarske su bili vidljivi kao na dlanu. Bosna već godinama nema ono što imaju velike reprezentacije – igrača koji kontroliše utakmicu između dvije linije. Tu famoznu “desetku”. Mozak ekipe. Fudbalskog dirigenta.
Švicarci imaju Granita Xhaku.
Nekada smo mi imali Zvjezdana Misimovića.
Kasnije Miralema Pjanića.
To su igrači zbog kojih lopta nikada ne gori u nogama. Igrači koji vide potez unaprijed. Igrači koji utakmici daju smisao.
Danas takvog fudbalera nemamo.
Ali imamo nešto drugo.
Imamo brzinu.
Imamo mladost.
Imamo glad.
Imamo reprezentaciju koja je prije ovog poraza deset utakmica zaredom znala samo za uspjeh.
I upravo zato ovaj poraz ne treba posmatrati kao katastrofu nego kao opomenu.
Švicarska nam je pokazala gdje smo tanki. Pokazala nam je koliko je mali prostor između ozbiljne reprezentacije i vrhunske reprezentacije. Pokazala nam je da jedna greška na ovom nivou mijenja cijelu utakmicu.
Ali nije nam oduzela ono najvažnije.
Nadu.
A nada se sada zove Katar.
Zato bih se na kraju ponovo vratio Huletovom švicarskom siru.
Da, protiv Švicarske bilo je rupa.
Da, odbrana je na kraju izgledala loše.
Da, rezultat boli.
Ali prvenstva ne pamte one koji su izgubili jednu utakmicu. Pamte one koji su ustali nakon poraza.
Zbog toga u srijedu na meniju više ne smije biti švicarski sir.
U srijedu moraju biti bosanski ćevapi.
Velika porcija.
Sa mnogo luka.
I sa pobjedom kao glavnim sastojkom.
Jer samo tako ovaj poraz može postati fusnota, a ne naslovnica priče o bosanskom Mundijalu.
