Svjedoci smo još jednog brutalnog procesa u kojem se u javnosti i kroz medijske natpise presuđuje prije nego što je pravosuđe reklo svoju konačnu riječ. Bivša rektorica Univerziteta u Tuzli i aktuelna prorektorica za digitalizaciju, prof. dr. Nermina Hadžigrahić, našla se na udaru javnog linča nakon što je Osnovni sud u Cazinu donio nepravosnažnu presudu kojom joj se izriče kazna zatvora u trajanju od godinu dana zbog krivotvorenja službene isprave.
No, postavlja se osnovno pravno i moralno pitanje: ima li u ovoj zemlji pravde, pravne države i poštovanja elementarnih instituta pravosudnog sistema, ili smo spali na to da medijski sudovi prave „robijaše“ od ljudi na osnovu pukih prvostepenih odluka?
Pravna abeceda: Presuda nije konačna, žalba ide Kantonalnom sudu
U hajci koja se preko noći digla, svjesno ili nesvjesno zanemaruje se osnovna činjenica koju je čak i portparolka Tužilaštva Unsko-sanskog kantona jasno potvrdila – presuda je nepravosnažna.
Protiv ove presude dozvoljena je žalba i o njoj će odlučivati drugostepeni organ, Kantonalni sud u Bihaću. Dok taj sud ne donese pravosnažnu odluku, Nermina Hadžigrahić pred zakonom uživa pretpostavku nevinosti. Međutim, u javnom prostoru stiče se utisak da je kazna već izvršna, a pojedinci bi bivšu rektoricu najradije već sutra vidjeli iza rešetaka, gazeći sve pravne norme i redovne procedure.
Prebacivanje loptice i vještačka drama na Univerzitetu
Prema navodima optužnice, Hadžigrahić se tereti da je od 2017. do 2019. godine na Visokoj međunarodnoj školi u Cazinu potpisom ovjeravala fiktivno polaganje završnih ispita studentima sestrinstva. Dok će odbrana svoje argumente i žalbu iznositi pred nadležnim sudom u Bihaću, u javnosti se paralelno otvara front i na samom Univerzitetu u Tuzli.
Fokus se munjevito prebacuje na pitanje njene suspenzije s funkcije prorektorice za digitalizaciju, uz izjave aktuelnog rektora Amira Karića kako „nema zvanična saznanja o optužnici“, te najave postupanja po Zakonu o visokom obrazovanju TK tek kad stigne zvanični dopis. Otvara se prostor za hajku i preispitivanje odgovornosti rukovodstva, dok se sama optužena unaprijed proglašava krivom bez prava na okončanje redovnog sudskog postupka.
Niko ne spori da svako mora odgovarati pred zakonom ukoliko se dokaže krivica, niti bilo ko amnestira zloupotrebe u obrazovnom sistemu. Ali, pravna država se ne brani medijskim progonom, već u sudnici.
Hoće li se u ovoj zemlji napokon naučiti sačekati pravosnažnost prije nego što se nečije ime i karijera bace pod noge, ili je princip „kriv si dok na sudu ne dokažeš suprotno“ postao jedino važeće pravilo?
TIA/Federalna.ba
