Sjedim, gledam kroz prozor u ove sitne sate dok grad tone u tišinu, i pred očima mi neprestano titra jedna jedina fotografija. Ona iz Sanskog Mosta. Na njoj, rame uz rame, u prvom redu sjede predsjednik SDA i vječiti kandidat za Predsjedništvo BiH Bakir Izetbegović i neprikosnoveni sanski gospodar sudbina Asim Kamber.
Gledam i ne mogu sebi da dođem. Vrti mi se po glavi isto mučno pitanje: je li ovaj čovjek uopšte svjestan svojih postupaka ili potpuno svjesno, iz nekog samo njemu znanog inata ili političkog sljepila, juriša u vlastiti politički nestanak? Mislim na Izetbegovića.
Nije prošlo mnogo otkako je u eter ispalio sramotnu tezu o „građanskom ratu“, pa se danima poslije čupao i vadio na „dvostruku agresiju“. A narodna poslovica odavno kaže: ne kara majka Muju što se kockao, nego što se vadio. Onda je došla vijest o smrti krvnika Ratka Mladića, a Izetbegović ponovo nije smogao snage ni državničke zrelosti da upotrijebi adekvatan, historijski tačan termin za balkanskog kasapina. Neću ni da se sjećam šta je sve tada izvalio.
Šta Bakir Izetbegović uopšte hoće? Pobjedu sigurno ne. Dovoljno je pogledati njegov predizborni bilbord: pogurena ramena, lice koje ne nudi ni zrno optimizma, pogled koji bježi od stvarnosti i praznina koja ne obećava ama baš ništa. Preslikana matrica od prije četiri godine, kada ga je Denis Bećirović pomeo na izborima. Očigledno ni on, a ni poltronska svita oko njega, lekciju nisu naučili.
Trideset godina SDA se busa u prsa kako je predvodila pokret otpora, kako brani državu i brine o šehidskoj djeci. Tri decenije su prošle, a ta ista šehidska djeca i danas čekaju po biroima za zapošljavanje. Brinu o povratnicima tako što im uvale bolesne junice, pa se prave ludi. Sve to prolazi lagano, bahato, sa visine, kao da smo svi mi naivni blećci.
Rahmetli Alija Izetbegović je svojevremeno rekao da bosanskohercegovački narod nije blećak. Ali njegov sin, kome stranka nikada nije ostavljena u babovinu i amanet, a koji ju je privatizovao do temelja, očito misli upravo to – da smo svi blećci.
A onda se vratimo na početak i fotografiju iz Sanskog Mosta. Iskreno sam vjerovao da je Asim Kamber u tom gradu odavno persona non grata. Čovjek koji se svojevremeno u sedmičnjaku Ljiljan bezočno hvalio kako je lično rušio generala Mehmeda Alagića i kako heroj oslobađanja Vlašića i Krajine „mora završiti na dugogodišnjoj robiji“. Pomogli su mu tada i sarajevski Dani, trošeći donatorske novce da ogade i diskredituju svakog istinskog komandanta Armije RBiH, pa tako i Alagića – jednog od najvećih sinova koje je ova zemlja ikada imala.
Umjesto da Kamber bude protjeran iz Sanskog Mosta najmanje do Lušci Palanke, on danas sjedi u prvom redu uz blijedog, odsutnog i politički pogubljenog Bakira Izetbegovića.
U dokumentarcu Avde Huseinovića postoji mučna sekvenca posvećena upravo toj Kamberovoj ulozi. Poslije tih kadrova čovjeku se želudac preokrene, zgadi mu se život i dobije neodoljivu potrebu da ovog trena ode u Fajtovce, klekne pred mezar rahmetli generala i traži halal. Ja ću taj halal u Fajtovcima potražiti čim me put nanese u Krajinu, akobogda.
A Izetbegović? On ide pravo prema neslavnom kraju svoje političke karijere. Još jedan ubjedljiv poraz visi mu nad glavom, i to ne zato što ga protivnici ruše, nego zato što on sam sebi kopa političku raku.
Pogurenih ramena, bez slogana, ovaj put čak i bez one prepoznatljive podignute ruke, osuđen je na propast. Kada konkurentima, a prije svih Denisu Bećiroviću, iz sedmice u sedmicu nabacuješ takve centaršuteve na volej, onda to više nije loša taktika. To je političko samoubistvo s predumišljajem.
E.Skokić
