Kada policajac usred dana u Doboju priđe automobilu, otrgne zastavu sa ljiljanima, pocijepa je i pokuša građaninu objasniti da simbol međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine predstavlja prijetnju javnom redu, tada više ne govorimo o pojedinačnom ispadu ili pogrešnoj procjeni jednog službenika. Gledamo probu mnogo opasnijeg scenarija.
A Doboj kad je ženi oduzeta zastava nije bio incident nego generalna proba, trenutak u kojem smo mogli vidjeti kako bi mogla izgledati primjena politike koja jedan državni simbol pokušava pretvoriti u inkriminisani predmet policijske represije.
Marš mira i opasnosti koje slijede
A taj scenarij počinje upravo sada dok čitate ovaj tekst.
Hiljade ljudi narednih dana krenuće putem Marša mira prema Potočarima. Među njima će biti preživjeli genocida, djeca ubijenih, ljudi koji već tri decenije tragaju makar za jednom kosti svojih najmilijih, ali i hiljade građana Bosne i Hercegovine i svijeta koji pješače iz jednog jedinog razloga, da odaju poštovanje žrtvama genocida u Srebrenici. I gotovo svake godine među njima se vijore ljiljani. Ne “ratne zastave“ kako se laže u RS-u nego zastave Republike Bosne i Hercegovine, države koja je 22. maja 1992. godine primljena u Ujedinjene nacije upravo pod tim simbolom.
Zato je pitanje koje vlasti Republike Srpske uporno izbjegavaju danas važnije nego ikada: Hoće li policija Republike Srpske zaustavljati kolonu Marša mira, legitimisati ljude, otimati i cijepati zastave kao u Doboju, pisati prijave i privoditi one koji pješače prema Memorijalnom centru u Potočarima? Ili će policajci na licu mjesta procjenjivati koja je zastava „za proći“, a koja nije?
Jer upravo nas je politika posljednjih dana dovela do tog apsurda.
Nakon što je Vlada Republike Srpske predložila izmjene Krivičnog zakonika kojima kriminalizuje javno isticanje simbola Armije Republike Bosne i Hercegovine, policijska praksa već sada pokazuje da pojedini službenici očigledno ne prave razliku između zastave Republike Bosne i Hercegovine i zastave Armije Republike Bosne i Hercegovine. A ta razlika nije pitanje emocije niti političkog stava. To je pitanje historije, prava i elementarnog poznavanja države u kojoj živimo.
Ćamil Duraković s pravom upozorava da institucije koje bi morale spuštati tenzije danas rade upravo suprotno. Njegove riječi trebalo bi da odzvanjaju u svakoj policijskoj stanici Republike Srpske. Jer nije isto kada policija čuva javni red i kada vlastitim postupcima proizvodi atmosferu u kojoj jedan komad platna postaje dovoljan razlog za sukob. Posebno nije isto kada se to događa uoči obilježavanja godišnjice genocida.
Marš mira nije ni politički skup, ni stranački miting, ni vojna parada. To je hod sjećanja, put kojim hiljade ljudi simbolično prolaze posljednjom rutom kojom su u julu 1995. godine pokušavali izbjeći smrt. Jedni na tom putu nose fotografiju oca, drugi lične stvari brata, treći u ruksaku komade odjeće tek identificiranog člana porodice, a mnogi nose zastavu Republike Bosne i Hercegovine sa ljiljanima.
I sada zamislite prizor koji bi u nekoliko minuta obišao cijeli svijet.
Samo zamislite, ne desilo se!
Kolona ljudi kreće prema Potočarima. Policajac prilazi, traži da se zastava skloni, otima je, piše prijavu ili čak privodi čovjeka koji je nosi. Da li je to zaista slika koju Republika Srpska želi poslati svijetu? Ili će neko konačno objasniti policijskim službenicima ono što su već objasnili sudovi RS-a?
Podsjetimo, upravo su sudovi ovog entiteta u slučaju Adnana Bajrića u Banjaluci jasno utvrdili da zastava Republike Bosne i Hercegovine sa ljiljanima NIJE zabranjen simbol. Naprotiv, riječ je o zastavi međunarodno priznate države, Republike Bosne i Hercegovine i dijelu historijskog nasljeđa ove zemlje.
Dakle, pravosuđe govori jedno, političari drugo, a policija na terenu radi treće.
Tako se ne gradi pravna država. Tako se proizvodi pravna i na koncu životna nesigurnost, jer zakon vrijedi onoliko koliko ga razumije policajac koji ga primjenjuje. A kada policajac počne sam tumačiti historiju, tada pravo prestaje biti pravo i postaje gola politička sila na terenu.
Zato pitanje odavno više nije samo pravno.
Ono je političko.
I moralno.
Da li je vlast Republike Srpske zaista spremna da usred Marša mira pošalje policiju među hiljade ljudi kako bi procjenjivala ko smije, a ko ne smije nositi zastavu Republike Bosne i Hercegovine?
Ako jeste, neka to otvoreno kaže. Neka građani unaprijed znaju šta ih čeka. Neka zna međunarodna zajednica. Neka znaju ambasade. Neka zna Evropa. Neka zna svijet. Jer tada više neće biti riječ o održavanju javnog reda, nego o planskom izazivanju incidenta na najosjetljivijem mogužem događaju u Bosni i Hercegovini.
Ako, pak, nisu spremni na takav scenarij, onda je krajnje vrijeme da jasno i nedvosmisleno saopšte da zastava Republike Bosne i Hercegovine sa ljiljanima NIJE META policijskog progona i da niko neće biti uznemiravan zbog simbola pod kojim je ova zemlja postala članica Ujedinjenih nacija.
Siva zakonska zona kao crna opasnost na terenu
Sve između te dvije mogućnosti predstavlja opasnu sivu zonu u kojoj jedan nervozni policajac može proizvesti posljedice nesagledive za cijelu zemlju.
Doboj je bio generalna proba.
Marš mira mogao bi postati ispit.
Ne za ljude koji pješače prema Potočarima. Njihova hrabrost i ljudskost položila je taj ispit prije više od tri decenije.
Ovo će biti ispit za institucije RS-a, za njenu policiju i za one koji posljednjih dana zakone pišu više kao političke predizborne pamflete nego kao pravne akte. Ovo su trenuci kada je mnogo važnije sačuvati mir nego demonstrirati silu.
A ako se na putu prema Potočarima povede “rat protiv ljiljana“, svima će postati jasno da meta nikada nije bila jedna zastava.
Jer kada ljiljan postane opasniji od ideologija koje su proizvodile logore, etnička čišćenja i genocid, tada više nije na optuženičkoj klupi zastava.
Na optuženičkoj klupi je cijela Bosna i Hercegovina.
