Kad već imate boje i četke naslikajte Momčila Krajišnika ispred njegove kuće u Zabrđu, a iza njega kolone sarajevskih Srba kako idu kroz snijeg, kamione, uplakanu djecu i sanduke s kostima mrtvih. I ispod napišite: „Egzodus sarajevskih Srba, 1996. Politički arhitekti: Momčilo Krajišnik i SDS.“ Ako smijete, naravno!
Četnički vojvoda na zidu, istina pod krečom
Evo ga, još jedan četnički mural u Istočnom Sarajevu! Još jedan doprinos likovnoj umjetnosti četničkog preporoda, još jedan dokaz da se na prostoru istočno od Sarajeva historija izučava pomoću četničkih fresaka, a budućnost planira po uzoru na ratne devedesete.
Ovoga puta, kako javlja Oslobođenje, u Istočnom Novom Sarajevu, u blizini Parka Gavrila Principa, oslikava se mural posvećen takozvanom egzodusu sarajevskih Srba. A u centru murala, pazite sad, lik Vojislava Voje Čarkića, poznatijeg kao pop Žućo, lik četničkog vojvode i komandanta četničke formacije na okupiranoj Grbavici.
Dakle, ljudi koji su decenijama odgajani na mitologiji vlastitog stradanja odlučili su da svoju tragediju ovjekovječe likom čovjeka koji je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio dio aparata terora nad Sarajevom.
Pa, čestitam vam, umjetnici! Čestitam vam, ideolozi! Čestitam vam, čuvari nacionalnog pamćenja! Uspjeli ste još jednom naslikati vlastitu historijsku sramotu i predstaviti je kao kolektivnu svetinju.
Ali imam jedno pitanje za vas, dragi moji istočnosarajevski muralisti, jedno sasvim jednostavno, gotovo dječije pitanje, koje će vam, bojim se, pokvariti čitavu četničku likovnu koloniju.
A što niste naslikali mural ratnom zločincu Momčilu Krajišniku?
Kad već slikate egzodus sarajevskih Srba, kad već oplakujete narod koji je u zimu 1995. i proljeće 1996. napuštao svoje kuće, stanove, dvorišta, škole i grobove, zašto ste preskočili čovjeka koji je politički organizovao i propagandno podsticao upravo taj odlazak?
Zašto na vašem muralu nema Krajišnika, jednog od ključnih ljudi SDS-ove ratne vlasti, čovjeka koji je od vlastitog naroda napravio izbjeglice i koji za organizovanje tog poslijeratnog iseljavanja nikada nije posebno krivično odgovarao?
Kako je Momo ostao bez kuće, a narod bez Sarajeva
Pisao sam o tome još 2018. godine, kada sam objavio tekst „Kako su Srbi protjerali Srbe iz Sarajeva“. I evo, osam godina kasnije, ista priča, ista propaganda, isti politički nasljednici, samo je fasada nova, a četnički vojvoda svježe okrečen.
Podsjetimo se šta se zaista događalo.
Dejtonskim mirovnim sporazumom dogovorena je reintegracija dijelova Sarajeva koji su tokom rata bili pod kontrolom Vojske Republike Srpske. Grbavica, Ilidža, Vogošća, Rajlovac i druga područja trebalo je da budu vraćena pod vlast Federacije Bosne i Hercegovine.
Rat je završen. Ljudi su mogli ostati u svojim domovima, pod novom administracijom i uz međunarodne garancije, mada su strah, ratne traume i nepovjerenje bili ogromni.
A onda je na scenu stupio Momčilo Krajišnik, jedan od najmoćnijih ljudi ratnog SDS-a.
U tadašnjim svjedočenjima i kasnijim prepričavanjima ostala je zabilježena rečenica koja savršeno opisuje logiku njegove politike:
„Ako je moja kuća u Zabrđu pripala Federaciji, zašto biste onda vi zadržali svoje kuće i stanove?“
Eto vam čitave filozofije jednog političkog zločina u jednoj rečenici. Ako Momo gubi kuću, izgubit ćete je svi. Ako Momo odlazi, odlazite i vi. Ako se Momčilu Krajišniku ruši zamišljena etnička teritorija, onda se moraju srušiti i životi desetina hiljada ljudi.
I krenula je propagandna mašinerija. Paljanska televizija, SDS-ovi funkcioneri, lokalni nasilnici, politički komesari nacionalne čistoće, svi su imali isti zadatak: uvjeriti sarajevske Srbe da će ostankom u Sarajevu izdati svoj narod.
Ko ostane, izdajnik je. Ko ostane, postaje „Alijin Srbin“. Ko ostane, izlaže sebe i porodicu opasnosti.
Naravno, stvarni strahovi ljudi nakon četiri godine rata bili su duboki i ozbiljni. Bilo je onih koji su se plašili osvete, onih koji nisu vjerovali novim vlastima, onih koji su odlazili zbog porodičnih i drugih razloga. Ali organizovana kampanja političkog zastrašivanja, pritisaka i podsticanja odlaska bila je jedan od ključnih mehanizama tog masovnog iseljavanja.
I onda je nastupila jedna od najmračnijih epizoda poslijeratne Bosne i Hercegovine.
Ljudi su napuštali kuće, tovarili namještaj na kamione, odlazili kroz snijeg, a neki su iskopavali posmrtne ostatke svojih najmilijih i nosili ih sa sobom.
Zamislite samo stepen političke manipulacije potreban da čovjeka ubijedite kako ni njegovi mrtvi više ne smiju ostati tamo gdje su sahranjeni.
I sad mi recite, dragi muralisti, gdje je na vašem zidu Momčilo Krajišnik?
Čovjek koji je protjerao narod dobio je priznanja, a narod izbjegličke barake
Momčilo Krajišnik pravosnažno je osuđen pred Haškim tribunalom za progon, deportaciju i prisilno premještanje nesrpskog stanovništva tokom rata. Za poslijeratno iseljavanje sarajevskih Srba, međutim, nije posebno osuđen.
I upravo je u tome jedna od najvećih ironija čitave priče.
Čovjek koji je učestvovao u progonu nesrba, a potom politički podsticao odlazak vlastitog naroda iz Sarajeva, dočekivan je nakon izlaska iz zatvora kao nacionalni heroj.
Sjećate li se helikoptera, svečanog dočeka na Palama, televizijskih kamera i oduševljenih pristalica?
Sjećate li se kako je Narodna skupština Republike Srpske 2016. godine dodijelila priznanja Krajišniku, Radovanu Karadžiću i Biljani Plavšić?
I zamislite sada jednog čovjeka koji je kao dječak morao napustiti Grbavicu, Ilidžu ili Vogošću, koji je odrastao u izbjegličkom smještaju, koji je izgubio djetinjstvo i zavičaj, kako dvije decenije kasnije aplaudira Momčilu Krajišniku.
Aplaudira političaru čije su odluke i propaganda pomogle da njegova porodica ostane bez doma.
Možete li zamisliti strašniji trijumf političke manipulacije?
I danas, trideset godina nakon reintegracije Sarajeva, politički nasljednici te ideologije nastavljaju isti posao. Narodu nude murale, parastose, zastave i priče o vječnom stradanju, dok mu uporno uskraćuju elementarno pravo da sazna ko ga je, kako i zašto odveo iz Sarajeva.
Jer kada bi se na zidu našao Momčilo Krajišnik, morali bi se postaviti i neki vrlo neugodni historijski upiti.
Ko je organizovao odlazak? Ko je ljude plašio? Ko je profitirao od njihovog raseljavanja? Ko im je obećavao novo, veliko, srpsko Sarajevo? I ko je, naposljetku, dobio stanove, funkcije, privilegije i političku moć, dok su obični ljudi dobili izbjegličku sudbinu?
Ćacilend istočno od Drine
A pogledajte samo kakav historijski paradoks živimo.
Dok se u Srbiji prefarbavaju murali Ratku Mladiću, dok se barem dio građana otvoreno suprotstavlja slavljenju ratnih zločinaca i četničkoj ikonografiji, u entitetu Republika Srpska, posebno u Istočnom Sarajevu, novi murali niču kao gljive poslije kiše.
Tamo gdje bi trebalo podizati spomenike žrtvama, podižu se likovi pripadnika ratnih formacija. Tamo gdje bi trebalo govoriti o odgovornosti političkih vođa, slavi se njihova ideologija. Tamo gdje bi djecu trebalo učiti kako je nacionalizam uništio živote njihovih roditelja, djeca dobijaju zidne lekcije iz četničke mitologije.
To vam je, dragi moji, mjera političkog ćacilenda zapadno od Drine. Mjera društva u kojem je kritičko mišljenje protjerano mnogo temeljitije od bilo kojeg nepoželjnog političkog protivnika.
I posebno je porazno što se sve to događa nadomak Sarajeva, grada koji je gotovo četiri godine bio pod opsadom, grada čiji su stanovnici ubijani granatama i snajperima, grada koji je preživio sistematski teror upravo onih političkih i vojnih struktura čiji se pripadnici danas pretvaraju u zidne svece.
Kakvu poruku šaljete Sarajevu kada na fasadu stavljate popa Žuću? Kakvu poruku šaljete ljudima koji pamte okupiranu Grbavicu? I kakvu poruku šaljete Srbima koji su nekada živjeli u Sarajevu, a danas možda žele saznati zašto su njihovi roditelji morali otići?
Poruka je zastrašujuće jednostavna: čuvajte mit, zaboravite činjenice, slavite vojvode i nikada ne postavljajte pitanja političkim gospodarima vlastite nesreće.
Jer narod koji počne postavljati pitanja mogao bi otkriti da su njegovi najveći nacionalni zaštitnici bili i arhitekti njegovog stradanja.
A takav narod mnogo je teže držati u političkoj pokornosti.
Nacrtajte Krajišnika, ako smijete!
Zato vam predlažem nešto sasvim konkretno.
Kad već imate boje, četke, skele i zidove, naslikajte Momčila Krajišnika. Velikog, preko čitave fasade. Naslikajte ga kako stoji ispred svoje kuće u Zabrđu, a iza njega kolona sarajevskih Srba odlazi kroz snijeg.
Naslikajte kamione natovarene namještajem, djecu umotanu u ćebad, roditelje koji posljednji put zaključavaju vrata svojih stanova. Naslikajte i one sanduke sa kostima mrtvih koje su ljudi nosili sa sobom.
I ispod napišite:
„Egzodus sarajevskih Srba, 1996. Politički arhitekti: Momčilo Krajišnik i rukovodstvo SDS-a.“
Eto vam murala koji bi imao historijsku, obrazovnu i moralnu vrijednost. Eto vam prilike da konačno pokažete poštovanje prema vlastitim sunarodnicima, prema njihovoj patnji i njihovom pravu na istinu.
Ali takav mural nikada nećete naslikati.
Jer bi vam tada zid postao ogledalo, a u tom ogledalu vidjeli biste lice politike koja je vlastiti narod pretvorila u potrošni materijal velikosrpskog projekta.
I zato će na fasadama Istočnog Sarajeva i dalje osvanjivati četničke vojvode, ratni komandanti i nacionalni mitovi, dok će Momčilo Krajišnik ostati izvan kadra ove pažljivo režirane historijske predstave.
A sarajevski Srbi koji su napustili svoje domove zaslužuju istinu, dostojanstvo i sjećanje oslobođeno političkih manipulacija.
Trideset godina kasnije, njihova tragedija još se koristi kao pogonsko gorivo iste ideologije koja ih je gurala u odlazak.
Zato, dragi moji muralisti, sljedeći put kada krenete crtati egzodus sarajevskih Srba, počnite od Momčila Krajišnika.
I nemojte zaboraviti naslikati mu kuću u Zabrđu.
Jer od te kuće i političke pohlepe jednog rukovodstva počinje priča koju vašim muralima pokušavate sakriti.
A završava se desetinama hiljada upropaštenih života i narodom koji je naučen da slavi vlastite političke progonitelje.
