Ljiljani imaju jednu svetu osobinu, to moćnici u RS trebaju znati-Uvijek se vraćaju.Vrate se iz sudskog depoa. Vrate se na automobilu. Vrate se na stadionu. Vrate se u rukama mladih ljudi. Vrate se tamo gdje ih najviše pokušavaju protjerati. Vrate se ljiljani u Banjaluku, Doboj, Zvornik, Prijedor, Kozarac…
“I svaki put, ma koliko ih čupali, trgali, zabranjivali i kriminalizovali, poruka ostaje ista: Bosna i Hercegovina je ovdje. Ljiljani su ovdje i ostaju!“
Vlada entiteta Republika Srpska odlučila je da u narečenom entitetu u kojem se godinama slavi gotovo sve što je rušilo Bosnu i Hercegovinu zatvorom kazni one koji nose zastavu pod kojom je Bosna i Hercegovina primljena u Ujedinjene nacije. Nisu problem ratni zločinci ni njihovi murali, nisu problem četnička obilježja, nije problem sustavna diskriminacija drugih i drugačijih, ali, eto jeste međunarodno priznata zastava Bosne i Hercegovine.
Kad se slave zločinci, nema mjesta za ljiljane
Pazite sad ovo-Do tri godine zatvora za javno isticanje i promovisanje simbola Armije Republike Bosne i Hercegovine, predviđa prijedlog dopuna Krivičnog zakonika koji je Vlada RS usvojila u Banjaluci. Do pet godina ako vlast procijeni da je komad platna sa ljiljanima uznemirio njihov pažljivo građeni mir-onaj mir u kojem zastave Srbije, Rusije, četnička ikonografija i murali ratnih zločinaca predstavljaju sasvim uobičajen pejzaž, dok zastava međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine navodno ugrožava javni red.
Samo mjesec i nešto ranije, upravo u Banjaluci, sud je rekao suprotno.
Kad vlast uskoči sama sebi u usta
Podsjećam, Osnovni sud u Banjaluci pravosnažno je naložio VRAĆANJE zastave Republike Bosne i Hercegovine Adnanu Bajriću, kojem je ona oduzeta još 2015. godine. Jedanaest godina trebalo je da pravosuđe potvrdi ono što je svakome ko poznaje historiju, pravo i vlastitu zemlju odavno jasno: Zastava sa ljiljanima bila je zvanična zastava međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine, države primljene u Ujedinjene nacije 22. maja 1992. godine.
I upravo tu počinje pitanje koje razotkriva cijelu ovu nakaradnu pravnu konstrukciju: Hoće li vlast Republike Srpske poštovati sud u Banjaluci ili će nastaviti glumiti državu iznad države, zakon iznad zakona i političku volju iznad pravosuđa?
Jer ako banjalučki sud kaže da zastava sa ljiljanima NIJE krivično djelo, nije prekršaj, nije govor mržnje i nije prijetnja bilo kome, a Vlada RS tvrdi da zbog njenog javnog isticanja treba ići u zatvor, onda ovdje više nije riječ o pravnom sistemu, nego o političkoj osveti nad činjenicama i nad istim tim pravnim sistemom.
Zašto satanizacija ljiljana i zašto baš sada?
Vladari u entitetu Republika Srpska dobro znaju šta rade. Zato zastavu Republike Bosne i Hercegovine uporno pokušavaju ugurati u lažnu ladicu nekakve “ratne zastave“. To je stara, providna i opasna manipulacija. Zastava sa ljiljanima nije nastala ad hoc u rovu, nego u kontinuitetu bosanske državnosti i državotvornosti. Ona nije simbol mržnje prema bilo kome, nego baš naprotiv simbol države koja je preživjela agresiju, opsadu, logore, genocid, progone i nacionalističke projekte čiji je cilj bio njen nestanak. Zato ih ljiljan boli. Ne zbog rata, nego zbog mira i jedinstvene i sačuvane Bosne i Hercegovine.
A Bosna i Hercegovina je njihova najveća trauma.
Zato se sataniziraju ljiljani. Zato se od državnog simbola pokušava napraviti krivični predmet. Zato se građanima poručuje da na 49% teritorije vlastite zemlje mogu nositi tuđe zastave, ali svoju moraju skrivati. Zato se međunarodno priznata zastava predstavlja kao prijetnja, dok se u javnom prostoru godinama normalizuju simboli poraza civilizacije.
Slučaj Doboj i slučaj Banjaluka
Doboj od prije neko veče nam je pokazao kako taj zakon izgleda i prije nego što postane zakon. Policajci trgaju zastavu sa ljiljanima sa automobila jedne građanke, privode ženu koja odbija da je preda i demonstriraju silu nad simbolom, nad građankom i nad elementarnim dostojanstvom. To je stvarna slika ove politike i entiteta koji je provodi. Zakon ovdje ne služi da uvede red, nego da legalizuje nelegalnu samovolju koja odavno živi na ulici.
Zato je slučaj Adnana Bajrića iz Banjaluke toliko važan. Vlastima se dogodilo ono čega su se najviše plašile – činjenica je dobila oficijelni pečat suda. Ljiljan se vratio iz policijskog depoa kao dokaz da historiju ne možete držati zaključanu jedanaest godina pod ključem. Možete čovjeku oduzeti zastavu,
privoditi ga, pisati mu kazne, razvlačiti ga po šalterima i sudnicama, ali se na kraju taj komad platna vrati snažniji nego što je bio.
Vrati se kao presuda.
Vrati se kao dokaz.
Vrati se kao Bosna i Hercegovina i potvrda njene državotvornosti upravo kroz zastavu.
Ćamil Duraković s pravom upozorava da se ovdje pokušava kriminalizovati nasljeđe legalne vojske međunarodno priznate države, i to u zemlji čiji Zakon o odbrani čuva tradiciju Armije Republike Bosne i Hercegovine kroz pješadijske pukove Oružanih snaga BiH. Ono što država priznaje i štiti, entitet bi da šalje u zatvor. Ono što pravni poredak Bosne i Hercegovine čuva, entitetska vlast pokušava proglasiti prijetnjom.
I naravno, sve je umotano u priču o ustaštvu, NDH, fašizmu i zaštiti društva. Lukavo, prljavo i providno. U istu političku ambalažu ugurati simbole NDH i simbole Armije Republike Bosne i Hercegovine znači pokušati izjednačiti kvislinški zločinački projekt sa legalnom vojskom države članice Ujedinjenih nacija. Tu leži suština podvale. Zato ovaj zakon ne udara samo na ljiljane, nego na istinu, pravo, elementarnu logiku i kolektivno pamćenje ove zemlje.
A pamćenje Bosne i Hercegovine tvrdoglavije je od svake entitetske skupštine.
Dokle više?
Entitet Republika Srpska godinama tjera inat sa državom, sa sudovima, sa Ustavom, sa vlastitim građanima i sa zdravim razumom. Sada ga tjera i sa zastavom. Ali zastava nije problem. Problem je ono što čemu svjedoči: Da je Bosna i Hercegovina bila država prije svih današnjih političkih konstrukcija, da je međunarodno priznata i da je preživjela i nadživjela sve pokušaje njenog razaranja.
Zato se danas ne brani samo pravo da neko nosi zastavu, to je u drugom planu. Brani se pravo da se historijska činjenica nazove historijskom činjenicom. Brani se pravo građanina da voli svoju zemlju bez straha od policijske palice. Brani se elementarna istina da država Bosna i Hercegovina sa svojim simbolima kontinuiteta ne može biti krivično djelo na teritoriji te iste države Bosne i Hercegovine.
Ako Narodna skupština Republike Srpske usvoji ovaj prijedlog, to će predstavljati još jedan pokušaj da se (para)zakonom prekroji ono što se nije moglo uništiti ni ratom. Biće to poruka povratnicima, navijačima, djeci i svim građanima ove zemlje da ljubav prema Bosni i Hercegovini u jednom njenom dijelu treba živjeti kao prekršaj, kao rizik i kao krivični dosje.
Ali ljiljani imaju jednu osobinu, to moćnici u RS trebaju znati-uvijek se vraćaju.
Vrate se iz sudskog depoa. Vrate se na automobilu. Vrate se na stadionu. Vrate se u rukama mladih ljudi. Vrate se tamo gdje ih najviše pokušavaju protjerati. Vrate se ljiljani u Banjaluku, Doboj, Zvornik, Prijedor, Kozarac, Janju, Bratunac i u svaki grad iz kojeg su ih pokušali izbrisati i iz sjećanja.
I svaki put, ma koliko ih čupali, trgali, zabranjivali i kriminalizovali, poruka ostaje ista:
Bosna i Hercegovina je ovdje. Ljiljani su ovdje!
A upravo je to jedina istina za koju bi u jednom dijelu Bosne i Hercegovine neko da propiše zatvorsku kaznu. Na to zaboravite! Ima Bosne, a boga mi i Hercegovine, ima ljiljana i tek će ih biti!
