Danas se obilježava 31. maj, Dan bijelih traka, dan sjećanja na žrtve zločina počinjenih u Prijedoru i dolini Sane 1992. godine, kada je nesrpskom stanovništvu naređeno da na kuće izvjese bijele čaršafe, a oko ruku stave bijele trake.
Ta naredba označila je početak javnog obilježavanja i sistematskog progona Bošnjaka, Hrvata i ostalog nesrpskog stanovništva na području Prijedora. U zločinima koji su uslijedili ubijeno je 3.176 civila, među kojima i 102 djece.
Bijele trake danas se mogu vidjeti širom Bosne i Hercegovine, na ulicama evropskih i svjetskih gradova, kao i na društvenim mrežama. Ono što je 1992. godine bilo zamišljeno kao znak segregacije, poniženja i izdvajanja ljudi po etničkoj i vjerskoj pripadnosti, danas je postalo simbol sjećanja, otpora zaboravu i borbe protiv fašizma i historijskog revizionizma.
Zločini u Prijedoru nisu počeli iznenada. Naredbi od 31. maja prethodili su mjeseci političkih tenzija, pritisaka i priprema. U noći sa 29. na 30. april 1992. godine Srpska demokratska stranka, SDS, preuzela je vlast u opštini Prijedor nasilnim, ali tada beskrvnim putem.
Nakon toga za Bošnjake, Hrvate i ostalo nesrpsko stanovništvo počeo je period progona, straha i isključivanja iz javnog života. Uslijedila su masovna otpuštanja s posla, a ljekari, policajci, prosvjetni radnici, radnici u fabrikama i drugi građani ostajali su bez radnih mjesta zbog svoje nacionalne pripadnosti.
Postavljani su punktovi, ograničavano je kretanje, a putem lokalnog radija i novina „Kozarski vjesnik“ širena je propaganda koja je stvarala atmosferu straha i mržnje, pripremajući teren za ono što je uslijedilo.
Zlokobni poziv s Radija Prijedor i ozakonjena segregacija
Vrhunac kampanje obilježavanja nesrpskog stanovništva dogodio se 31. maja 1992. godine, kada je Krizni štab opštine Prijedor putem lokalnog radija izdao naredbu Bošnjacima i Hrvatima da svoje kuće i stanove označe bijelim zastavama, odnosno čaršafima, a da na ruke stave bijele trake.
U poruci koja je tada pročitana navedeno je da se „građani srpske nacionalnosti“ pridruže vojsci i policiji, dok je za muslimansko i hrvatsko stanovništvo naređeno obilježavanje kuća i nošenje bijelih traka, uz prijetnju posljedicama za one koji naredbu ne budu poštovali.
Nakon Drugog svjetskog rata i nacističkog obilježavanja Jevreja žutim zvijezdama, ovo je bio jedan od najdrastičnijih primjera javnog i sistematskog obilježavanja ljudi u Evropi zbog njihove etničke ili vjerske pripadnosti. Bijela traka na ruci značila je da je osoba izdvojena, obilježena i izložena progonu.
Logori smrti: Omarska, Keraterm i Trnopolje
Naredba o bijelim trakama bila je uvod u masovna hapšenja, progone i zatvaranja nesrpskog stanovništva u logore i druga mjesta zatočenja na području prijedorske opštine.
Omarska je ostala upamćena kao jedan od najzloglasnijih logora. U njemu su bili zatočeni brojni građani Prijedora, među njima intelektualci, sudije, ljekari, privrednici i drugi ugledni stanovnici. Kroz Omarsku je prošlo više od 3.000 ljudi. Posebno su poznate „Bijela kuća“ i „Crvena kuća“, mjesta u kojima su zatočenici bili izloženi najtežim zlostavljanjima.
Keraterm, logor smješten u prostorijama predratne fabrike keramike, ostao je upamćen po masakru u „Sobi 3“ krajem jula 1992. godine, kada je u jednoj noći ubijeno više od 150 logoraša.
Trnopolje je često nazivan „sabirnim centrom“, ali je u stvarnosti bio mjesto zatočenja, deportacija, zlostavljanja, izgladnjivanja i stradanja. Fotografija Fikreta Alića iza žice logora Trnopolje, koju su zabilježili britanski novinari, obišla je svijet i postala jedan od najpoznatijih dokaza o postojanju logora u Evropi krajem 20. stoljeća.
U okviru etničkog čišćenja, iz Prijedora je protjerano oko 50.000 ljudi.
Korićanske stijene i Tomašica: Zid šutnje i industrija smrti
Pored logora, zločine u Prijedoru obilježile su i masovne egzekucije. Jedna od najpoznatijih dogodila se u augustu 1992. godine na Korićanskim stijenama, na planini Vlašić, gdje su pripadnici interventnog voda policije iz Prijedora ubili više od 200 bošnjačkih i hrvatskih muškaraca.
Tijela žrtava kasnije su premještana u masovne grobnice širom Bosanske Krajine, kako bi se prikrili tragovi zločina. Najveća masovna grobnica, Tomašica kod Prijedora, otkrivena je 2013. godine. Iz Tomašice i sekundarne grobnice Jakarina Kosa ekshumirano je na stotine tijela, a forenzički nalazi potvrdili su razmjere sistematskih ubistava.
Jedna od najbolnijih rana Prijedora su ubijena djeca. Tokom agresije i etničkog čišćenja ubijeno je 102 djece, dječaka i djevojčica čija imena porodice i udruženja žrtava godinama nastoje dostojanstveno obilježiti.
Roditelji ubijene djece i udruženja žrtava, među kojima je i Fikret Bačić, kojem je ubijeno dvoje djece, godinama vode borbu za izgradnju spomenika u centru Prijedora. Uprkos brojnim opstrukcijama i prebacivanju odgovornosti, porodice ne odustaju od zahtjeva da se 102 ubijene djece trajno i dostojanstveno obilježi. Taj spomenik ostaje moralni dug Prijedora, ali i cijele Bosne i Hercegovine.
Kako je nastao Dan bijelih traka?
Inicijativa za obilježavanje Dana bijelih traka pokrenuta je 2012. godine, nakon što su lokalne vlasti u Prijedoru zabranile obilježavanje 20. godišnjice zločina.
Tada je Prijedorčanin Emir Hodžić, čiji su otac i brat ubijeni u Omarskoj, izašao sam na glavni gradski trg sa bijelom trakom oko ruke i stajao u tišini. Njegov čin ubrzo je dobio podršku građanske inicijative „Jer me se tiče“, a poziv građanima da 31. maja nose bijele trake proširio se širom Bosne i Hercegovine, regiona i svijeta.
Revizionizam danas: Istina se ne može ušutkati
Iz Prijedora je tokom rata protjerano oko 50.000 nesrba, dok je više od 30.000 muškaraca, žena i djece nesrpske nacionalnosti, prvenstveno Bošnjaka i Hrvata, bilo zatvoreno i držano u teškim i nečovječnim uslovima u logorima Trnopolje, Keraterm i Omarska, kao i u drugim mjestima zatočenja.
Ishod zločinačkog poduhvata bilo je uklanjanje 94 posto Bošnjaka i Hrvata s teritorije prijedorske općine.
Za zločine počinjene u Prijedoru Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, MKSJ, kao i sudovi u Bosni i Hercegovini, izrekli su više od 50 presuda. Među osuđenima je i Milomir Stakić, ratni predsjednik opštine Prijedor, a odgovorni za zločine osuđeni su na više stotina godina zatvora.
Ipak, borba porodica žrtava za istinu i pravdu i dalje traje. Uprkos presudama i utvrđenim činjenicama, u javnom prostoru i dalje su prisutni pokušaji negiranja i umanjivanja razmjera zločina. Zbog toga Dan bijelih traka ostaje važan podsjetnik na obavezu pamćenja, dostojanstvo žrtava i odgovornost društva da se suprotstavi zaboravu i revizionizmu.
RTv Slon
