Prolaze godine, životi odlaze u vječiti mrak, a u Bijeljini se i dalje horski ćuti o zločinima nad nedužnim ljudima. Bijeljina je bila daleko od linije fronta, pa ipak su pobijene desetine civila, protjerano je skoro 35 hiljada Bošnjaka, mnogi su prošli kroz logore, torture i progone, srušene su sve džamije, ali niko neće ni riječi da kaže o svemu tome. Najteži od tih zločina je ubistvo 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, prije ravno 34 godine, za koji već prilično dugo traje proces pred Sudom BiH. O tom zločinu se zna sve, a znalo se i čim je zločin izvršen, ali sve to nije dovoljno da makar neko progovori o tome, da mediji kažu nešto, da političari progovore makar dvije riječi, da obični ljudi izraze žaljenje zbog bestijalnog ubijanja civila.Tišina je prekrila savjest i ljudskost i teško je naći ikoga ko bi se bar malo zastidio zbog svega toga.
====== ====== o ====== ======
Piše: Jusuf Trbić
Kao što je poznato, u noći između 24. i 25. septembra 1992. godine pripadnici policije RS-a izveli su iz kuća u Bukrešu 22 civila, među kojima je bilo i osam žena (četiri su bile starije od 60 godina) i sedmoro djece (najmlađe dijete je imalo samo 6 godina), odveli ih na obalu Drine kod Balatuna i pobili tako što su izvodili po dvoje – troje iz vozila i ubijali ih, čak i pucanjem iz sačmarica. Kako je ispričao tužilac, kad je došao red na majku koja je držala za ruku svoju djevojčicu, nesretna žena se ukočila od straha i nije mogla koraknuti. Njena mala kćerka je majku uhvatila za ruku i rekla: „Hajdemo mama“.
Nakon svega, leševe su pobacali u rijeku i mirno se vratili u policijsku stanicu.
Pitao sam se i kad sam kao svjedok gledao te ljude u sudskim klupama, kako ravnodušno, bez traga nelagode, prate suđenje, da li oni mirno spavaju, sanjaju li ponekad djecu koju su pobili, da li im je nekad zadrhtala ruka dok su milovali svoju djecu, da li im je srce ikad zastalo kad se sjete svega? Pitao sam se i kako Bijeljina može da slavi Dan oslobođenja 24. septembra, a da se učesnici u proslavi ne sjete ovog užasnog zločina i naših nedužnih sugrađana koji su toga dana 1992. godine pobijeni samo zato što su imali drugačija imena. Pitao sam se da li bi svi tako složno ćutali da su u pitanju srpska djeca. Pitao sam to i neke poznanike, naizgled normalne ljude, ali oni nisu imali odgovora. A sve dok su za političare, novinare, javne radnike, pa i običan svijet nevažna ubijena djeca, samo ako su imala pogrešna krvna zrnca, neće biti mira i sreće ni za koga na ovom nesretnom komadiću planete.
Kao što je poznato, za ovaj zločin optuženi su tadašnji pripadnici policije: Živan Miljanović, Jovica Petrović, Mirko Simić, Ljubo Marković, Slavenko Kočević, Zvonko Pržulj, Milenko Samardžija i Kosta Stanić, nekadašnji rukovodioci i pripadnici policijskih snaga iz Bijeljine i Sokoca. Uz njih je optužen i Stevo Bokarić. Milenko Samardžija, zvani Travka i Žabac, optužen je i da je na obali Drine iz neposredne blizine pucao u trojicu muškaraca koje je 11. septembra 1992. privela policija. Među trojicom ubijenih bili su i Faruk Bilalić i Mustafa Salković. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu i protiv Radomira Marića zvanog Čudi. Iz Tužilaštva su potvrdili da se Marić takođe tereti za zločin počinjen nad žrtvama iz porodica Sejmenović, Sarajlić i Malagić u Bijeljini 1992. godine. On se, kako su naveli, nalazi u Švicarskoj, čije državljanstvo i posjeduje.
Posebno je zanimljiv slučaj Gorana Sarića, koji je tokom rata bio komandant Specijalne brigade policije Republike Srpske. Do sada mu se dva puta sudilo za ratne zločine u BiH, ali je oba puta oslobođen zbog nedostatka dokaza. Osumnjičen je da se, u ovom slučaju, dobrovoljno prijavio da ubija civile, da ubija djecu, i da je među prvima pucao. Nije se odazivao pozivima na suđenje, zbog bolesti, kako je tvrdio, a onda je pobjegao u Srbiju, gdje mu se, koliko se čuje, zdravstveno stanje naglo popravilo. Danas je on policijski general u penziji. A prošle godine Skupštine Grada uručila mu je najviše opštinsko priznanje, što je, u najmanju ruku, skandalozno i nezapamćeno. Pitam se da li bi mu dali to priznanje da nije učestvovao u zločinu?
Deset godina nakon zločina, 2002. na groblju u Sremskoj Mitrovici pronađeni su posmrtni ostaci 13 tijela, ukopani pod oznakama NN. Za sva nađena tijela postojala je uredna dokumentacija koju su vodili srbijanski organi i institucije. Nakon identifikacije i obdukcije, 30. jula 2005. ukopani su na mezarju Lipić-Selimovići u Bijeljini. Do 2011. pronađeno je i sahranjeno 18-oro, a četvero se još uvijek vode kao nestali.
Dakle, ovaj strašni zločin počinili su pripadnici policije, koja je inače zadužena da, u ime države, štiti građane. Čitav taj događaj je bio unaprijed planiran i detaljno organizovan, ubice su imale jasan zadatak koji im je dao neko iz vrha entitetske policije, a namjera je bila, kao i u drugim takvim slučajevima, da se ubrza proces iseljavanja Bošnjaka. U organizaciji zločina učestvovale su i druge službe, a bijeljinski policajci su čuvali stražu i obezbjeđivali mjesto zločina. Gdje su sad oni koji vole da, makar na silu, uspostavljaju nekakvu ravnotežu u zločinima, gdje su oni koji su poznavali te nesretne ljude, gdje su oni koji pozivaju na pomirenje? Možda bi trebalo da odu u dvorište kuće Sarajlića u Bukrešu i da na betonskoj stazi vide otisak stopala male Alme, koja je imala deset godina kad je zvjerski ubijena, jer to je jedino što je još ostalo od 22 života onih koji nikad nisu ni mrava zgazili. Možda bi im tada, makar malo, proradila savjest, a i to bi bilo nešto u ovom tamnom i bezosjećajnom vremenu.
