Slegla se malo prašina nakon posljednjih izbora, na kojima je ostvaren isti rezultat kao i na svim dosadašnjim. Građani su opet izgubili izbore. Mnogi nisu ni izašli na birališta, nisu imali kad. Mrsko im bilo, niko im ništa nije dao da bi glasali, svi su političari isti, pa se nema zbog čega bihuzuriti, moj glas neće ništa promijeniti, kažu, glasanje je ludom radovanje, i sve u tom stilu. Političari se jesu borili svim silama, do posljednje kapi naše krvi, ali nisu mogli birati sami sebe, sve su učinili takozvani građani, koji su opet dali glas za sopstvenu propast.Čitaj bestselere
====== ====== o ====== ======
Piše: Jusuf Trbić
Čudo smo mi. Koliko puta ste čuli čovjeka koji iz sve snage pljuje po gospodarima naših sudbina, s pravom, naravno, a onda kad dođu izbori, on opet glasa za one iste. Ili uopšte i ne izađe na birališta, pa tako omogući da vlast dočepaju oni koji nas godinama upropaštavaju na dnevnoj bazi. Jer, najveće stranke, nekad (pogrešno) nazvane nacionalnim, imaju jaku stranačku vojsku, kupljenu na sve moguće načine, pa kad ta vojska izađe, a ostali ostanu kod kuće – rezultat je jasan.
Među pobjednicima su se našli i oni koji već tri decenije presipaju iz šupljeg u prazno, oni koji vuku za sobom brojne afere, dokazani prevaranti i hohštapleri, polupismeni kupci fakultetskih diploma, lažovi bez premca, potrošeni provincijski likovi šatorskog tipa, mrzitelji svega normalnog, neprijatelji kulture, antievropski mutljaroši, i svi su oni (i njihove stranke) dobili dovoljno glasova da nam sjede na glavi još četiri duge godine. Kako je moguće da smo opet izabrali takve, sad, kad nam siromaštvo kuca na vrata, kad smo na svim tabelama bijede, korupcije i nezaposlenosti ubjedljivo prvi, kad su nam škole postale najgore u Evropi, privreda i poljoprivreda na koljenima, a broj penzionera veći od broja zaposlenih, kad mladi glasaju nogama pa odlaze u svijet, a na naše oči nestaju sve nade i sve iluzije? A mi ne samo da se ne bunimo i ne tražimo promjene, već uživamo valjajući se u blatu ove balkanske močvare?
Odgovor može biti samo jedan.
Nema ovdje građana, mi smo prihvatili dobrovoljno ropstvo, nagurali se u tamnice plemenskog duha, utonuli u maglu koju nam serviraju najgori, u duhovnu bijedu i mržnju prema svemu drugom i drugačijem, ukrcali se u voz koji bježi od civilizacije, od svijeta i slobode, od razuma i svjetlosti, pa mašemo šarenim zastavama nacionalizma i kličemo sopstvenom propadanju. Mudraci su davno rekli da svako zaslužuje vlast kakvu ima i da je vlast ogledalo onih koji tu vlast biraju. Dakle, što smo htjeli, to smo i dobili.Pronađi Hobi
Koliko je naš politički cirkus isprazan i lažan, može se vidjeti i po tome što ni jedna stranka ili pojedinac nisu predstavili bilo kakav suvisli program, koji bi govorio o privredi i agraru, o razvoju kulture, o vezama sa svijetom, o bilo čemu normalnom. Je li iko pitao koliko su obećanja s prošlih izbora ispunili političari koji su se opet kandidovali, šta su dobro učinili u prethodnom mandatu, čime se mogu pohvaliti pred svojim biračima? Opet smo čuli samo verbalnu artiljeriju, uvrede, prebrojavanje krvnih zrnaca, bljuvanje vatre na političke protivnike, a oni koji već dugo otvoreno zagovaraju rušenje države opet će na državne jasle i pristojnu apanažu koju im obezbjeđuje ta ista država. I – nikom ništa.
Rizikujući da me optuže za pristrasnost, moram ipak izdvojiti jednu činjenicu. Samo su Bošnjaci bili u stanju da mijenjaju vlast koja im se ne dopada, i na prošlim izborima i sad. I samo su oni bili u stanju da u sarajevskoj opštini Centar, u kojoj živi 98 posto Bošnjaka, već dva puta za načelnika opštine biraju Srbina. U entitetu RS i na prostorima pod kontrolom HDZ-a to je nezamislivo. Sad je jasno da su mnogi Bošnjaci na isti način glasali za Željka Komšića, kao što su na ovim izborima glasali za Darijanu Filipović, i da je to, samo po sebi, pokazatelj demokratske kulture. Rekao bih da je istinski demokratski izbor kad stanovnici Njujorka ili Londona glasaju za gradonačenika Indijca, kad Ukrajinci glasaju za Jevreja na predsjedničkim izborima, a građani SAD za Afroamerikanca. Balkanska ideja da se društvo podijeli na plemena koja se međusobno mrze, pa da svako glasa samo za „svoje“, duboko je anticivilizacijska i nedemokratska. Kao što je antievropski i anticivilizacijski da se ne poštuju odluke Evropskog suda za ljudska prava, koji je presudio da moramo provoditi evropska pravila i omogućiti ravnopravnost svih građana, a ne nekakvih „konstitutivnih“ naroda, kakve nema niko u svijetu. Danas su sve normalne države građanske i sekularne, pa bismo takvi morali biti i mi. Ali, imamo li mi uopšte građane, gdje su i kud se izgubiše? Gdje nestade sekularizam, koji smo njegovali pola vijeka, a sad nas vjerski velikodostojnici vodaju kao kučiće na uzici? I hoće li se ikad razići ovaj mrak u glavama koji nas je toliko obuzeo, da ne vidimo više ni sebe ni svijet oko sebe?
U čuvenoj knjizi “Izvori totalitarizma” Hana Arent je pisala da diktatori i njihovi sljedbenici pretvaraju svoje podanike u poslušne robove koji nemaju sopstvene pameti i više ne razlikuju istinu od laži, oni svjesno ubijaju znanje, moral i istinu i njeguju planirani haos u društvu, kako bi od ljudi napravili izolovane, apatične pojedince koji više nemaju snage za bilo kakav bunt. „Idealni građanin totalitarne vlasti nije ubijeđeni nacista ili posvećeni komunista, već su to ljudi za koje razlika između činjenice i izmišljotine, između laži i istine, više ne postoji“, pisala je ona.
Kako se čini, mi smo odavno dostigli taj ideal svih vladara. Zato, gurnimo glave u pijesak, pa u budućnost krenimo guzicom naprijed!
