Samir Imamović: Ko je fik, a ko ostaje miks?

Izbori su završeni. Sada ćemo vidjeti kome su principi čvrsti, a kome se mijenjaju zavisno od nivoa vlasti i prilike za politički dogovor.

Dok je javnost bila zaokupljena sukobom između Denisa Bećirovića i Bakira Izetbegovića, smatram da je jedna politika ostala nedovoljno propitana: politika Stranke za Bosnu i Hercegovinu i Semira Efendića. Vrijeme je da se i obećanja te stranke podvrgnu istim pitanjima koja postavljamo svima ostalima.

U kampanji je lako govoriti o fondovima, cestama, stanovima i velikim razvojnim projektima. Međutim, građanima se mora jasno reći ko donosi odluke, ko osigurava novac i ko odgovara za realizaciju. Predsjedništvo, parlamenti, vlade, kantoni, gradovi i općine imaju različite uloge. Ozbiljna politika mora objasniti kako će obećanje provesti kroz institucije, s kojim partnerima i u kojem roku.

Nadležnosti se moraju znati kada se obećava. Ne mogu postati izgovor tek kada dođe vrijeme da se obećanje ispuni.

Semir Efendić danas govori o principima i programskim uslovima za formiranje vlasti. Podržavam zahtjev da svaka koalicija ima jasan program. Ali upravo zato postavljam pitanje: vrijede li ti uslovi jednako na državnom, federalnom i kantonalnom nivou?

Ako se za Federaciju traže precizne obaveze i garancije, građani imaju pravo tražiti isto i za Kanton Sarajevo i svaki drugi kanton. Koji su projekti dogovoreni? Koji su rokovi? Koliko će koštati? Ko će odgovarati ako se ne ostvare? Dogovor o većini mora imati sadržaj koji građani mogu pročitati i kasnije provjeriti.

Princip koji vrijedi samo tamo gdje otežava dogovor, a nestaje tamo gdje otvara vrata vlasti, teško može uvjeriti građane u svoju dosljednost.

Nemam ništa protiv toga da SBiH prihvati odgovornost i učestvuje u vlasti. Ako na državnom nivou pregovara sa SDA, HDZ-om i SNSD-om, a na federalnom sa SDA i HDZ-om, neka javno kaže šta želi postići i na šta neće pristati. Neka se bori za interese Bosne i Hercegovine kroz konkretne odluke i rezultate. Isti kriterij treba primijeniti i na kantonalne dogovore.

Politička hrabrost podrazumijeva ulazak u teške pregovore, odbranu vlastitih stavova i preuzimanje odgovornosti za rezultat. Građani nisu glasali da bi nakon izbora mjesecima slušali nastavak kampanje.

Zato je ključno pitanje: Je li važnija stranka ili država?

Ako je država na prvom mjestu, onda se mora pokazati spremnost da se njeni problemi rješavaju i tamo gdje je teško, gdje postoje blokade i gdje partneri imaju suprotstavljene interese. Ako se politička energija usmjerava prvenstveno na kantonalne pozicije i jačanje stranačke infrastrukture, onda građani imaju pravo pitati koliko je državna priča bila iskrena.

I vlast i opozicija nose odgovornost. Ko uđe u vlast, mora provoditi dogovoreno. Ko ostane u opoziciji, mora nuditi rješenja, predlagati zakone i podržati ono što koristi građanima. Ni jedna pozicija ne oslobađa obaveze da se radi.

Galama, uvrede i podizanje političkih tenzija ne mogu zamijeniti rezultate. Posebno su neuvjerljivi kada dolaze od onih koji od drugih traže beskompromisnu borbu, a vlastite odluke prilagođavaju političkoj koristi.

Tražili ste mandate. Dobili ste povjerenje. Sada se borite za državu i za ono što ste obećali građanima.

Pustite kampanju i uhvatite se posla. Objavite programe, preuzmite obaveze, odredite rokove i prihvatite da vas građani ocjenjuju prema učinjenom.

Tada ćemo vidjeti ko je fiks u svojim principima, a ko ostaje miks interesa i kalkulacija.

Samir Imamović

generalni sekretar PDA – Pokret demokratske akcije