Bijeljini se 24. septembar obilježava kao dan oslobođenja grada u Drugom svjetskom ratu. Takav praznik imaju sva mjesta u BiH i većina u regionu, i tu ne bi bilo ničeg spornog, da nema jedne stvari. Naime, ja ne znam ni jedan jedini primjer da neko mjesto slavi dan kad su ga četnici oslobodili, uvijek su to činili partizani. A od koga su ga oslobađali? Pa, od Nijemaca, ustaša i – četnika. Ali, kad bi neki stranac, koji ne zna mnogo o nama i Drugom svjetskom ratu prošetao kroz Bijeljinu, vidio bi Trg đenerala Draže Mihajlovića i ulice istaknutih četnika, pa mu više ništa ne bilo jasno. Što nije čudno, jer, kako se čini, mnogima ovdje ni danas nije jasno ko se protiv koga borio i ko je bio na strani fašista, a ko protiv njih.
====== ====== o ====== ======
Piše: Jusuf Trbić
Ali, u doba borbe protiv fašizma sve je bilo jasno. Nijemci, četnici i ustaše bili su jedan front, jedna vojna formacija pod njemačkom komandom, što su pokazali i nakon sloma fašizma: zajednički su se povlačili pred pobjedničkim antifašizmom. Četnici, za koje se danas tvrdi kako su, navodno, i oni bili antifašisti, nisu tada bili zajedno sa braćom Rusima ili savezničkim snagama, već upravo sa poraženim fašistima, i to je istina koju niko ne može negirati. U Semberiji i na Majevici oni su bili osovina fašizma, što je istaknuto tada i u Bijeljini, na glavnom gradskom trgu, na kojem se slavilo oslobođenje grada 1943. godine.
Kako je tada izvijestilo Oslobođenje, koje je počelo izlaziti u Donjoj Trnovi, „ na zboru je došlo do jakog izraza mržnje prema četničkim bandama, koje kaljaju nacionalnu čast i svijetlo ime tog kraja svojim izdajstvom i ubistvima iz zasjede naših boraca koji se vraćaju iz borbe. Plamen mržnje i osvetničkog gnjeva buktao je u svim srcima učesnika ovog zbora. Vojvoda Kerović, Leko, Zeko i druge četničke glavešine postali su mrski kao što su mrski i odvratni Hitler, Pavelić i drugi.“
A partizani su, valjda, najbolje znali protiv koga se bore.
Inače, Semberija je mnogo dala narodnooslobodilačkoj borbi. Kad je počeo rat, u Bijeljini je bilo 50 članova KPJ i 60 skojevaca, a na završetku rata bilo je stotinu članova KPJ i 1.000 skojevaca. Semberija je dala preko 5.000 boraca, poginulo ih je 1.488, uz 3.056 žrtava fašističkog terora. Na ovom području su od početka bile stacionirane brojne okupatorske snage, ali ih je vihor antifašističke borbe jednostavno pomeo 24. septembra 1943. godine. U oslobođenju grada učestovale su i partizanske snage iz Srema, Slavonije, s Majevice, iz Bosanske Krajine i drugih dijelova zemlje, o čemu dovoljno govore groblja i spomenici u Donjoj Trnovi i Bosanskoj Rači. A nakon oslobođenja toliko je omasovljen Narodni front u Semberiji, da okupatori ovdje nikad više nisu uspjeli zavladati kao u danima prije oslobođenja.
Četnici iz našeg kraja bili su među onima koji su potpisali pakt o saradnji sa ustaškom NDH, pa su učestvovali u ofanzivi na Kozaru. Njihov zadatak je bio da hvataju srpske civile koji se pokušavaju probiti iz obruča i da ih predaju ustašama, a ovi su ih odvodili u Jasenovac. Istoričari kažu da je tako odvedeno između 50 i 60 hiljada ljudi, među kojima je bilo i 20 hiljada djece. Četnici su učestvovali u svim većim bitkama, recimo na Sutjesci, zajedno sa Nijemcima i ustašama, a vojvoda Radivoje Kerović je imao tijesnu saradnju i zajedničke borbene aktivnosti sa Handžar SS divizijom. U Semberiji i na Majevici počinili su mnogo zločina, uglavnom nad srpskim stanovništvom, ali sve to ne smeta novim krojačima istorije da ih bezočno veličaju kao navodne antifašiste. Na njihovu žalost, cio svijet je lekciju borbe protiv fašizma tako dobro naučio, da u takve laži niko živ ne može povjerovati. Pa ipak, Bijeljinu, eto, „krase“ nazivi ulica i spomenik Draži, kao i još veća sramota: Ulica Arkanove garde, kakva ne postoji ni u Srbiji.
I zato, ako primijetite nekog stranca kako se čudi što Bijeljina slavi dan kad su grad partizani oslobodili od fašista, među kojima su bili i četnici, pa vas upita otkud ulice i spomenici tim istim četnicima, ne pokušavajte da mu objasnite.
Neće razumjeti.
